Vladimir Nabokov

Vladimir Vladimirovič Nabokov rođen je 23. travnja 1899. u Sankt Peterburgu u Rusiji. Obitelj Nabokov bila je poznata kao visokoobrazovana i posvećena službi javnosti: Nabokov stariji bio je istaknuti protivnik antisemitizma i jedan od vođa Kadeta, opozicijske stranke. Godine 1919., nakon boljševičke revolucije, odveo je obitelj u izgnanstvo. Tri godine poslije ustrijeljen je na političkom mitingu u Berlinu dok je pokušavao zaštititi govornika od desničarskog atentatora. Obitelj Nabokov bila je trilingvalna i već kao dijete Vladimir je čitao Wellsa, Poea, Browninga, Keatsa, Flauberta, Verlainea, Rimbauda, Tolstoja i Čehova, uz popularna zabavna djela Sir Arthura Conana Doylea i Julesa Vernea. Kao mladić studirao je slavenske i romanske jezike na Trinity Collegeu u Cambridgeu gdje je diplomirao 1922. Narednih osamnaest godina živio je u Berlinu i Parizu, bio plodan pisac na ruskom pod pseudonimom Sirin i izdržavao se prijevodima, podukom engleskog jezika i tenisa i sastavljanjem prvih križaljki na ruskom jeziku. Godine 1925. oženio se Vérom Slonim s kojom je imao jedno dijete, sina Dmitrija.
Nakon što je već bježao iz Rusije i Njemačke, Nabokov je 1940. ponovno postao izbjeglicom, kad je bio prisiljen otići iz Francuske u Sjedinjene Države. Ondje je predavao na Wellesleyu, Harvardu i Cornellu. Također je odustao od pisanja na ruskome i počeo pisati prozu na engleskome jeziku. U pogovoru Loliti ustvrdio je: “Moja privatna tragedija, koja ne može i zapravo ne smije biti bilo čija briga, jest da sam morao napustiti svoj prirodni idiom, moj neiskvareni bogati i beskrajno podatni ruski jezik u korist drugorazredne vrste engleskog, lišenog svih onih pomagala – lažnog ogledala, pozadine od crnog baršuna, impliciranih asocijacija i tradicija – koje domorodac iluzionist zalepršanog fraka može magično upotrijebiti da na svoj način nadmaši naslijeđe.” A ipak je Nabokovljevo američko razdoblje bilo, po općem sudu, doba stvaranja njegovih najboljih djela, kao što su: Bend Sinister (1947.), Lolita (1955.), Pnin (1957.), i Pale Fire (1962.), kao i prijevoda njegovih ranijih ruskih romana na engleski. Okušao se također u prijevodima Ljermontova i Puškina na engleski i napisao nekoliko djela s područja književne kritike. Vladimir Nabokov umro je u bolnici kraj Montreuxa u Švicarskoj 1977.

Prije Lolite, bila je Anabella, piše Nabokov na prvoj stranici svojega slavnog romana, no Loliti je zapravo prethodila junakinja neobične i provokativne pripovijesti nazvane "Čarobnjak", koja je prvi put objavljena tek desetak godina nakon autorove smrti, u engleskom prijevodu njegova sina Dmitrija.

Ljubitelji Lolite zasigurno će u priči o opsesiji sredovječnog draguljara - koji ne preza od ženidbe majkom ne bi li se domogao njezine maloljetne kćeri - prepoznati zametak kasnijeg romana, no značaj ove novele nije samo u tome. "Čarobnjak" je ujedno i jedno od najzrelijih Nabokovljevih djela izvorno napisanih na ruskom - ili riječima samog autora "prekrasan primjerak ruske proze, precizan i jasan".



https://mega.nz/#!NiowBQLS!fCEXhbLCoRg32z9wVlksFpFdC_lhUgVYxn7u2zMV0WA

Mnoga dela postaju popularna zahvaljujući temi. Jedno od takvih dela je i roman Vladimira Nabokova "Lolita". Odlučivši da ispriča priču o jednom vidu tabuirane ljubavi, ljubavi između zrelog muškarca i devojčice, Nabokov se dotakao onog kruga ljudskih iskustava koja su za književnost oduvek izazovna, pošto svedoče o ambivalentnosti u čovekovom kretanju između onoga što je prihvađeno i onoga što je zabranjeno. Zbog teme i njene provokativnosti, ne samo u trenutku pojavljivanja nego i dugo potom, bila su zanemarene umetnička svojstva ovog romana, složena slika duševnih stanja čoveka kome se čini da prihvata samo jedan izazov.



https://mega.nz/#!Qy5kmCoJ!XIxFwqdVn5XkW0-k4GJ5TooGIW17PEIrqmXTHyUt2SY

Kao u jezivoj i apsurdnoj bajci, glavnog junaka ovog dela, Hjua Persona, sudbina će tri puta odvesti u švajcarsko planinsko odmaralište, gde će se dogoditi neki od prelomnih trenutaka u njegovom životu. Poslednje, četvrto putovanje, sada već nervno rastrojenog junaka – hodočašće kojim i započinje ova knjiga – zapravo je retrospektiva malih pobeda i velikih poraza, intrigantnih i skandaloznih odnosa, socijalnih posrtanja, i svih onih dovoljno mračnih detalja koji čine život i koji lako mogu, mnogo godina kasnije, da vaskrsnu pred očima.Ljubavnu priču o večito neprilagođenom Hjuu i hirovitoj lepotici Armani, Nabokov gradi pomoću čitavih mikroistorija predmeta, predela i pokreta. Istovremeno, svakim povratkom u Švajcarsku, autor zadire sve dublje u sećanje junaka, u njegovu uzbunjenu podsvest i progresivno ludilo.Detaljni opisi, razigranost jezika i stila i bogata narativna struktura čine da scene iz ovog dela dobijaju gotovo filmski karakter. Nabokov je još jednom pokazao majstorsko umeće: u pažljivo komponovanoj priči prepliću se komleksne pripovedne tehnike i jednostavna fabula, univerzalne teme i motivi naizgled banalnih detalja, sudaraju se tragično i komično, prošlost i budućnost, podsvesno i svesno, istorija jednog čoveka i istorija jedne olovke, pa se s pravom može reći da Prozirne stvari predstavljaju pravi mali dragulj moderne književnosti.



https://mega.nz/#!47gmkCAT!8PAGlGSN_rUGdPZ2OUdM2rQ462sqORCvfB1wtwwqcGI

Bio jednom jedan čovek koji se zvao Albin, i živeo je u Berlinu, u Nemačkoj. Bio je bogat, ugledan i srećan; jednog dana je ostavio ženu zbog mlade ljubavnice; voleo je; nije bio voljen; i život mu se ružno okončao.To je čitava priča, i mogli bismo da ostanemo na tome kad ne bi bilo koristi i uživanja u samom pričanju; na nadgrobnoj ploči ima dovoljno mesta za, mahovinom skrivenu, sažetu verziju ljudskog života, ali su detalji uvek dobrodošli.Desilo se tako da je Albinu jedne noći sinula čudesna ideja. Istina, nije bila sasvim njegova, jer je izazvana rečenicom iz Konrada (ne slavnog Poljaka, već Udo Konrada koji je napisao Uspomene zaboravnog čoveka, i ono drugo, o starom mađioničaru koji na oproštajnoj predstavi tajanstveno uklanja samog sebe)...



https://mega.nz/#!46piCI5I!yFTD8jEWlkpoUiij_XzFr1fQBlplTEN82Q3f8yHw40k

U znaku nezakonito rođenih (1947) je antiutopijski roman, smešten u imaginarnu zemlju koja po mnogo čemu podseća na Sovjetski Savez iz doba Staljina. Kao nigde drugde, Nabokov sebi dopušta da se približi nečemu što bi moglo da se nazove politički angažovanim romanom, ali u poslednji čas uspeva da izmakne toj opasnosti. Pripovedač, naime, “provaljuje” u priču u času kada meci iz pušaka streljačkog voda lete ka njegovom glavnom junaku, i time izbavlja ne samo protagonistu, nego i čitav roman, koji dobija potpuno nov smisao.



https://mega.nz/#!k3wEGK7D!i0d9389WdgBjHWGFdjqHuac5OwW1yygMdCOGjmijc84

Volšebnik i druge priče knjiga je koju sačinjava šesnaest pripovedaka, različitih kako po tematskom sklopu, tako i po sadržini i strukturi. Sve su nastale krajem tridresetih i početkom četrdesetih godina dvadesetog veka. Jedna od njih, Ultima thule, predstavlja prvo poglavlje nikada dovršenog romana, čiji je fragment objavljen 1942. u ruskom emigrantskom časopisu. U nekima od ovih pripovesti čitalac će prepoznati osnovnu temu kojom će se Nabokov šire baviti u romanima (Volšebnik je melodijski, estetski i tematrski predak Loliti). Čitalac pripovesti Ultima thule osetiće iskreno žaljenje što Nabokov nikada nije ovu prozu razvio u romanesknu simfoniju. Podsetimo se, Kiš je Nabokova zvao kratko: "Genije".



https://mega.nz/#!QqoCySJC!yjhV3CDa0HAhmc8j9W_9MYsXWsRN-es3IgCJS2BQFc4

Nema sumnje da je najprivlačnije Poziv na smaknuće čitati kako je naizgled napisan - kao antiutopijski ili antitotalitaran roman, ali Nabokov dosljedno, od samog početka, nastoji razoriti konvencije tog žanra.



https://mega.nz/#!EiA2gQSY!sRR058RKkLJjIUsMiJl_HfHafSfjGMFtnH-bloCn4pc