Ingrid Divković

Kada sam počela pisati ovu knjigu bila sam u nekom relaksiranom, autogenom stanju. Takvo stanje se nije stvorilo preko noći i bez mog saznanja. Trebala sam proći zemlje i zemlje nemira kako bih se našla na obali sigurnosti. No, kako su se stranice ispunjavale, sve više i više sam osjećala olakšanje u sebi. Nisam mogla ni zamisliti da će neki najgori nemiri imati odjek najvećeg mira. Obratila sam pažnju na emocije koje se javljaju pri spomenu nekih likova. Pišući o njima prolazila sam svojevrsnu katarzu. Nije lako slušati vanjsku buku, buku svijeta, a osluškivati vulkane što se kriju u tebi. Svaka osoba, svaki događaj, svaki nemir bili su dio Nepoznatoga. Onoga dana kad sam se suočila s tim Nepoznatim, kad sam dozvolila svojoj glavi, svom Egu da popusti pred misterijem Ljubavi znala sam da je preda mnom divno putovanje. I bilo je. Još uvijek je.

Naposljetku sam shvatila...
NE ŽELIM i NEĆU cijeli svoj život otplaćivati skupe rate kredita gospodinu koji me zatočio svojim nevidljivim ugovorom ne dajući mi nikakvu garanciju za lagodan život. Naprotiv, učinio me svojim tihim robom, razoružao brojnim besmislenim klauzulama na koje nisam pristala. U trenutku kada sam shvatila da je moj emotivni bankovni račun potpuno ispražnjen, još uvijek je trebalo hrabrosti za promjenu...



https://mega.nz/#!pz5VRIjJ!RssR9lO3SDdxnroZPHWWD2o-X_2ZUCAYTF7dzKlbqac