Francisco de Quevedo

Fransisko Gomes de Kevedo i Santibanjez Viljegas (šp. Francisco Gómez de Quevedo y Santibáñez Villegas; Madrid, 14. septembar 1580. — Viljanueva de los infantes, 8. septembar 1645) je bio španski prozni pisac i pesnik španskog Zlatnog veka. Bio je najznačajniji predstavnik književnog pravca konseptizam, koji je bio u direktnoj suprotnosti sa kultizmom (pogrdno nazivan i kulteranizam), pravcem čiji je najistaknutiji predstavnik bio Luis de Gongora. Rodio se u Madridu, a studirao je, filozofiju i jezike, u Alcala de Henares. Bavio se politikom, dugo je živio u Napulju, upuštao se u organiziranje pobuna (u Veneciji), okušao je progone i tamnicu, jer mu je istina bila gorka pa ju je morao ispljunuti, kako sam kaže. Pisao je historijske, političke, moralističke i asketske spise, a dao je i jedan sjajni pikarski roman: Životopis lupeža. Sudjelovao je u književnim borbama, u stvaranju kulturne atmosfere, ali nikada nije bio u masi, nego uvijek po strani, svoj i svojeglav, prgav i nasrtljiv, podrugljiv i satiričan. Njegove žaoke bile su strahovite i nemilosrdne. Bio je pustolov i uživalac života, prijatelj veselog društva i bogate trpeze, a u isto vrijeme je osjećao ništavnost i tragiku ljudskog življenja te su mu stihovi puni skepticizma i gorčine. Njegovo ludo življenje pratila je neprestano sjena smrti i osjećanje neumitne prolaznosti svega te je netko s pravom rekao da je cijelo Ouevedovo djelo — mrtvački ples. Njegova mnogobrojna i majstorski pisana prozna djela često su zasjenjivala njegove isto tako mnogobrojne lirske i epske pjesme. Sam on smatrao je sebe filozofom, komentatorom, eruditom, prevodiocem i političarom pa su tako katkada i drugi postupali, cijeneći da je Quevedo previše misaon, grub i tvrd, da bi mogao biti pravi pjesnik. Međutim, mnoge njegove pjesme svjedoče nam da je on zaista bio pjesnik od jakog nerva i velike snage. Kao što je u prozi bio majstor jezika, u pjesmi je bio majstor stiha, inventivan, snažan, dubok i prodoran. Za svoje mračne misli, za bogata životna iskustva i nagomilane gorčine znao je naći skladan, okretan i čvrst poetski oblik, na kojemu su mu mogli pozavidjeti i najveći virtuozi pjesničkog umijeća.

U pikarskom romanu Životopis lupeža glavni antijunak picaro – španjolski mangup, prepredenjak, u našim uvjetima ljudski gubitnik. Ovo je satira na srednjovjekovno španjolsko društvo, gdje pojedinac često živi na granici morala.



https://mega.nz/#!MvonGKrI!-Fj72vSTJRJFWl6I7-NAJbszcqM6xlNUpHpzlWxzJgQ