Isak-Samokovlija

Isak Samokovlija je rođen u Goraždu, tada dijelu Austro-Ugarskog carstva, 3. septembra 1889 u porodici sefardskih (španskih) Jevreja. Njegova porodica se doselila iz Samokova u Bugarskoj, po čemu su dobili prezime Samokovlija. Nakon djetinjstva provedenog u Goraždu, odlazi u Sarajevo i završava Prvu gimnaziju, te studira medicinu u Beču. Nakon studija, radio je kao ljekar u Goraždu, Fojnici i Sarajevu. Svoju prvu pripovjetku "Rafina avlija" objavljuje 1927. a dvije godine kasnije izlazi i prva zbirka pripovijetki "Od proljeća do proljeća" u izdanju Grupe sarajevskih književnika.Početak Drugog svjetskog rata dočekuje u bolnici Koševo u Sarajevu gdje je bio šef jednog odjeljenja. Ubrzo dobija otkaz i biva prinuđen nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali sve Jevreje. Nakon proglašenja NDH zatvoren je od strane ustaša, te kasnije prebačen u izbjeglički logor na Alipašinom mostu u Sarajevu. U proljeće 1945. uspijeva pobjeći od ustaša koji su ga prinudno vodili sa sobom, te se krio sve do oslobođenja zemlje.Po završetku Drugog svjetskog rata drži razne pozicije u bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim književnim krugovima. Uređivao je književni časopis "Brazda" od 1948. do 1951, a poslije toga je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću "Svjetlost".Na njegovo književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovijedač poslije Kočića.
Umro je 15. januara 1955. u Sarajevu. Sahranjen je na starom jevrejskom groblju na strmoj padini Trebevića.

Ni otac, ni maćeha, ni brat Jakov nisu pomišljali na Saručinu udaju, a Saručine drugarice imale su već i po dvoje, neke čak i po troje djece.
Saruči se često otimao težak uzdah iz dubine duše. Nekad joj se činilo da su svi zaboravili na nju, da niko na svijetu ne vodi brigu o njoj. Bilo joj je teško, ali kraj svega toga, skriveno, u jednom kutku Saručinog srca, živio je još uvijek maličak nade i djevojka se zanosila da će joj ipak jednog dana otac, onako iznenada, izbiti kući i odmah s avlijskih vrata, svečano i raspoloženo, povikati Gdje si, Saruča, gdje si, kćeri moja? Hodi da poljubiš ruku! Zaručio sam te, zaručio, moja dobra Saruča!
Godinama je tako čekala da čuje tu vijest, taj očev poklik. Svako popodne ćulila je uši i, svejedno što se dotada već sto puta razočarala u tom svom iščekivanju, uvijek bi joj srce zadrhtalo od radosti kad god bi u neuobičajeno doba začula korake u avliji. Evo ga! – zatreptala bi sva – evo ga, sad će da vikne: Saruča, gdje si? Gdje si, kćeri moja?
Ova jalova uzbuđenja svu su joj dušu bila istrgala. Otimala se da ne padne u očajanje. Najzad je klonula, ali od nekog vremena (bila je tada ušla u svoju dvadeset i četvrtu godinu) odjednom se u njoj rodilo neko čudno vjerovanje. Ni sama nije znala kako je to došlo, ni zbog čega, ali neki osjećaj govorio joj je da će se tog ljeta nasigurno i zaručiti i udati. Začas joj s lica nesta tamnih sjenki. Oči joj se razvedriše. Išla je po kući nasmijana. Ponekad je i pjevala.
Tih dana, kad je Saručino srce bilo puno tog radosnog iščekivanja, upravo tih dana dogodilo se da je njena maćeha iz najboljeg zdravlja pala u postelju.
– Nije ništa, malo se prehladila – govorile su žene. Zaista, izgledalo je po svemu da i nije ništa. Međutim, nekoliko dana kasnije, počela je maćeha da bunca u vatri. Pozvali su Hanuču. Ova starica izlazeći iz sobe klimala je glavom. Saruča je gledala ukočenih očiju u nju. Da neće umrijeti? Saručino srce grčilo se pri ovoj pomisli.
Četiri dana poslije prvog Hanučinog dolaska bolesnica je zaklopila oči...



https://mega.nz/#!9iI0wQDJ!Dx8vgbi71RumvSJSAezPDA1frDD2NI0uWzpQrcyhV8Q