Austrijski pisac Herman Broch jedno je od najviših imena evropske i svjetske moderne književnosti 20. stoljeća, veliki novator umjetnosti romana, čija se romaneskna trilogija „Mjesečari“ i roman „Vergilijeva smrt“ smatraju prekretničkim djelima kada je riječ o propitivanju i širenjima granica ove umjetnosti, bez obzira na postignuća i učinke, ili upravo s obzirom na njih, koje su u osvit istoga stoljeća na tome stvaralačkom polju činili Marcel Proust, Franz Kafka, James Joyce, Wirginia Woolf…
Rođen je 1886. godine u uglednoj obitelji bečkih Židova, završio je prvo tehničke studije zbog upravljanja tvornicom koju 1927. godine prodaje, upisavši studij matematike, filozofije i psihologije na bečkom univerzitetu. Književnom se radu u punom smislu posvećuje u životnoj dobi od četrdeset godina – pet godina kasnije objavljuje svoj veliki prvi roman trilogiju, „Mjesečari“ (1932./33.), svojevrsnu reakciju na povijesni trenutak, nakon svršetka Prvog, a uoči Drugog svjetskog rata, trenutak kojega doživljava kao neku vrst povijesnoga sutona. Roman karakterizira visoki estetski intenzitet, kao i osobitost kompozicije, unutar koje se svaki dio može doživjeti kao samostalna cjelina, no također su pojedini dijelovi povezani motivski, ali i likovima, što čini da ga je moguće doživjeti i kao jedinstvenu cjelinu. Ovim romanom Broch je vrlo brzo stekao glas značajnog autora, koji ga nije napustio do danas.
Pri okupaciji Austrije od strane nacista, 1938. godine, Hermann Broch je uhićen – u policijskom zatvoreništvu prvih dana okupacije i pod prijetnjom zbiljske pogibije nastaju početne verzije čuvenog romana „Vergilijeva smrt“. Od smrti Brocha spašavaju zalaganja prijatelja (među kojima je bio i jedan od njegovih – po pristupu i promišljanjima, radikalnosti djelovanja unutar umjetnosti romana, srodnika, James Joyce, čijem je radu Broch posvetio oveći esej „James Joyce i sadašnjost“, objavljen u Zürichu 1936., u kojem je izložio i teorijske elemente vlastite poetike).
Spašen od pogibije, Broch odlazi u emigraciju – isprva u Veliku Britaniju, potom u SAD, gdje tijekom narednih godina završava roman „Vergilijeva smrt“, djelo potaknuto zabrinutosti nad mogućnosti opstanka kulture u vremenu njena urušavanja, opće negacije smisla njena postojanja, tako da se paralela sumraka Europe nakon dvaju svjetskih ratova, sa zalaskom Rimskoga Carstva, u slutnji kršćanstva, shvaća kao prirodna. Djelo također izražava i težnju, potrebu za konstituiranjem novih vrijednosti. Roman objavljuje godine 1945., kada usporedo izlaze izdanja na njemačkom i na engleskom jeziku. Kratko prije smrti dovršava roman o pojavi kolektivne psihoze u nekom planinskom kraju, koji se danas navodi pod dva radna naslova – „Zavodnik“ i „Planinski roman“.
Tijekom života u SAD-u, u povremenoj oskudici, upućivan je na povremene stipendije znanstvenih naklada, a prijateljska pomoć stizala je i od Alberta Einsteina i Thomasa Manna, također emigranata. Herman Broch umire godine 1951., u New Havenu, Connecticut, gdje je i pokopan, godinu dana nakon što je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost koju je, trinaest godina kasnije, primio njegov sunarodnjak, blizak po promatranjima tragičnih društvenih događanja kao i po osobnome iskustvu, Elias Canetti, koji je u govoru pri uručenju nagrade izrazio osjećanje duga prema jednom od svojih prethodnika do čijeg je rada iznimno mnogo držao, Hermannu Brochu.
Sam Broch je – nepravedno i neobjektivno prema vlastitom književnom radu, pod konac života isticao kako su mu njegovi znanstveni, psihologijski, spoznajnoteorijski i matematički radovi važniji od književnih. Dio tih znanstvenih rasprava objavljen je pod naslovom „Massenpsychologie“ (1959), objavljen je u jednom od deset svezaka Sabranih djela (1952 – 1961). Uz još nekoliko objavljenih romana, eseje o estetici i o književnosti, političke eseje, eseje o masovnoj psihologiji, Herman Broch pisao je, vrlo uspješno, i drame, čak i komedije. Bio je vrlo živo zainteresiran za pitanja socijalne pravde, zaštite ljudskih prava, mogućnosti mirnog rješavanja sukoba. Zbog svojih jasnih etičkih stavova njegovo je političko pismo danas važnije nego u vrijeme njegova života. Danas je također živ onaj dio njegovog književnog rada kojega je sam bez ironije nazivao „sporednom djelatnosti“ – romani, a napose glavno beletrističko djelo, „Vergilijeva smrt“.
Broch je već sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća krenuo sa bilježenjem zapisa na temu svrhe i smisla umjetnosti, izražavajući svoju sumnju u djelatnost kojom se bavio, doživljavajući je čak amoralnom u datom povijesnom momentu, kada mu se je posvećenost umjetničkom radu činila krajnje upitnom naočigled svih stradanja ljudi i izloženosti patnjama pod vladajućim ideologijama i diktaturama koje su zasjenile perspektivu budućnosti, ne samo Europe. Kasnije je sa takvim sumnjama i dvojbama iznašao simboličku podudarnost u stvaralaštvu i životu velikog rimskog pjesnika Vergilija, pjesnika kojega su sumnje u smisao i opstojnost vlastita posla, odnosno djela, također aktivno zaokupljale.
Pristupajući romanu kao otvorenoj formi slobodnog i narastajućeg ritma, kao da slijedi misao J.W. Goethea, koji je roman označio kao „subjektivnu epopeju u kojoj si autor uzima slobodu da gleda na svijet na svoj način“, Hermann Broch ponovno (nakon uspjelo izvedenih „Mjesečara“) gradi novi roman protejskog stila i forme, kojim otvara do tada neistražene prostore i mogućnosti gradnje priče, kreiranja glavnoga junaka, kao i onih pozadinskih, razvijanja fabule u smislu inzistiranja na onome misaonome (pa čak i kada su u pitanju najobičniji opisi nečije vanjštine), okrećući roman u pravcu visoke stiliziranosti i lirizma kojim se pokušava uhvatiti neuhvatljivo.
Ključna je težnja Brochova bila oslikati stanje jedne ljudske duše, svakako ne obične, ne profane, već naprotiv, duše velikog pjesnika, u periodu njegovog rastanka sa svijetom, sa sudbinom i djelom koje iza sebe ostavlja. Svijest čovjeka koji proživljava posljednje sate svojega života, svijest koja sebe želi u što je većoj mjeri održati budnom, kako bi usporedo s onim što proživljava, a radi se o svojevrsnoj rekapitulaciji vlastita života, sumnjama i dvojbama o promašenosti, smislu i cilju, svjedočila cijelome procesu tijekom kojega se maksimalna umna i duhovna naprezanja miješaju sa stanjima borbe sa bolesti, groznicom, halucinacijama i snovima, te u konačnici, završnim prelaskom, odlaskom ka izvorištu, jest ono što zaokuplja pripovjedača. Njegov je pristup, kako zamjećuje germanist Viktor Žmegač, najradikalniji u primjeni introspekcije, kao što se je i najviše udaljio od fabularnih obrazaca pripovijedanja. „Dok je u svim drugim romanima „jednoga dana“ (Brochov roman opisuje posljednjih 18 sati života Publija Vergilija Marona), psihičko zbivanje podijeljeno na nekoliko likova, pa se isprepleću različiti motivi, tvoreći situacije s elementima sukoba, napetosti itd., Vergilije je sa svojom sviješću pretežno posve sam.“
Sam Broch organizaciju teksta ovoga romana, jedinstvenog u povijesti književnosti, nazvati će „lirskom“ (nasuprot klasičnoj, epskoj organizaciji radnje nekog proznog djela, u kojoj pretežu vidljive aktivnosti, fizičke radnje općenito), a ova liričnost karakterizirana je susretom individualne psihe i vanjskoga svijeta u trenutcima kada uobičajen odnos prema vremenu i prostoru prestaje vrijediti.
Pripovijest romana, čiji se bogat i prenapregnut jezik skladno i ritmično slijeva u visokim misaonim rezonancama od njegova početka do kraja (i u izvanrednom prijevodu prevoditeljice, germanistice Trude Stamać na hrvatski) otpočinje dolaskom rimskoga pjesnika u luku Brundizij. Vergilije je usamljen, fizički - zbog bolesti i nemoći, i duhovno posve odijeljen od živoga i dinamičnog ljudskog okruženja, nošenog žudnjama i halapljivosti karakterističnim za puls životnoga tijeka. Slijedi večer u palači cara Augusta, gdje su na smrt bolesnog pjesnika na nosilima prenijeli sa broda, što prikazuje prvo poglavlje, vremenski zaokružujući razdoblje od kasnoga popodneva do ponoćnih sati. Drugo poglavlje, nazvano „Silazak“, obuhvaća vremenski raspon od ponoći do zore, to je poglavlje u kojemu je pjesnik sasvim sam sa svojim mislima, i prikazuje noćno uranjanje u sebe, u najdublja pitanja koja ga proganjanju, a među kojima se kao iznimno važnim pokazuje pitanje smisla pjesničkog poslanja, odnosno sumnje u njega. Pjesnik sumnja u vlastito životno djelo, spjev „Eneidu“, koje namjerava uništiti prije svoje smrti. Vergilije je dakako oslikan i oblikovan mislima i duhom Hermanna Brocha, no istovremeno na način i da njegova pozadina zrači uvjerljivosti kulturne aure. U „pripovijest“ su uneseni i pojedini elementi iz Vergilijeve životne biografije, dok su u sam jezični tijek ove lirske epopeje (prema Brochu, „lirsko je sposobno obuhvatiti najdublje duševne realnosti“) ravnomjerno „utkani“ pojedini originalni izvadci iz samoga spjeva „Eneida“. Iako autor nije težio pisati povijesni roman, historijska autentičnost u diskretnoj mjeri potrebnoj da drži „okvir“ romana postoji.
Sam je Broch prenio svome literarno oblikovanom Vergiliju (unutarnjim monologom oblikovana pripovijest romana ispričana je u trećem licu) vlastite, intenzivno prisutne sumnje i dvojbe, koje su kod njega sve potjecale i budile se iz istoga stajališta, onoga prema kojemu njegova umjetnost nije ispunjavala obavezu koju bi svaka umjetnost trebala ispunjavati, a to je „obaveza da spoznaje“, „obaveza pronalaska samospoznavajuće istine i iskazivanja istine“, obaveza da „nepremostive, najdublje i najdalje granice bitka ipak raširi do novih stvarnosti“.
U svom pristupu ovoj problematici, kao i drugima o kojima kontemplira, nalazeći se na granici između života i smrti, između Ovdje i Ondje, a veliki značaj pridaje također i razmišljanjima o važnosti ljubavi u čovjekovu životu (Vergilije, odnosno Broch kroz njega, inzistira na uvidu da se smisao čovjekova postojanja ostvaruje u ljubavi – kako kroz dvije ljubavlju približene i vezane duše, tako i u ljubavi i osjećanju bratstva koje iz nje proizlazi, između svih živućih pojedinaca…), kao i pitanjima socijalne nepravde, postojanja ropstva i drugih, Hermann Broch fokusiran je razmotriti ova pitanja na način na koji ona nisu promišljena putem filozofije, ne omeđujući njihova ogledanja racionalno, niti ih kontrolirajući. Ovdje autoru uspijeva naročito njegovim izvanrednim lirskim jezikom dosegnuti racionalno teško ili nemoguće dohvatljive momente, jer kako je sam Broch rekao: „U čudo lirike spada to da ona alogično između riječi i redova može ostaviti da lebdi neizrečeno, time ga upregnuti u logično i razumljivo.“
Lirskim se ujedno, kao i tehnikom „toka svijesti“, nastoji prevazići prostor uskoga pripovjedačkoga „Ja“, seže se dublje, do slojeva koji ne pripadaju samo jednoj izdvojenoj subjektivnoj spoznaji, već pripadaju područjima „kolektivnog nesvjesnog“ (Hermann Broch poznavao je učenja C.G. Junga, kao što je i Jung, kasnije, čitajući ovo veliko djelo, izražavao vlastito oduševljenje i duboku dirnutost njime, i u pismima upućenim Albertu Einsteinu).
Treće poglavlje romana – jedini dio romana u kojemu ne prevladava monolog, odnosno nijemi tok svijesti, već dijalog – isprva živi i prijateljski razgovor kojega Vergilije vodi sa dvojicom kolega, pjesnika, a potom razgovor sa rimskim carem Augustom, razgovor između pjesnika i cara, samotnika i političara, estetičke i pragmatičke ličnosti. Vergilijeva se nakana da spali svoje djelo ovdje sukobljava s imperatorovim željama. I car August umjetnost shvaća u vidu službe nekoj spoznaji, ili kolektivnoj težnji, međutim on ne shvaća onu vrst spoznaje do koje je stalo Vergiliju, jer ne priznaje spoznaje koje ne služe i nisu u skladu s njegovim interesima. August od umjetnosti traži da ga potvrđuje i podržava, dakle ono što Vergilije još na početku romana karakterizira kao laž. Pjesništvo je za cara samo ideološki ukras, tako da suštinu njihova razgovora karakterizira nerazumijevanje, no konac njihovih rasprava donosi razrješenje situacije i prevagu carevih želja i interesa – „Eneida“ neće biti spaljena.
Posljednje poglavlje prikazuje tonuće svijesti u vlastitu samoću, agoniju svršetka koja, kako i sam autor na koncu kaže, završava „onkraj jezičnog izraza“. To je poglavlje priča o povratku duše ka svome izvorištu, trenutcima u kojima se pomiruju suprotnosti života i smrti, ljepote i ružnoće… Vergilije ne umire, već se utapa u svijetlosti, u viziji vlastite zanesenosti morskoga putnika…
Uvid u vlastite egzistencijalne nedostatke kao onoga koji se je opredijelio za pjesničko, dakle na „promašaj“ neozbiljnog življenja provedenog u stvaranju lijepih riječi, umjesto za konkretno i aktivno društveno djelovanje izgradnje boljega društva, Vergilija, odnosno Brocha kroz njegov lik posredno, nadahnjuje na stvaranje ovog nadahnutog romanesknog epa, u kojemu svaka riječ ostavlja dojam simboličke nabijenosti, prenapregnutosti smislom. Kako zamjećuje filozof, esejist i pjesnik Günther Anders, pišući o ovome romanu, „svaki duševni hir kod Brocha postaje metafizička oluja, svaki podražaj mrežnjače vizija… Ne postoji teza koju ova nevjerojatna knjiga zastupa. I to upravo iz razloga što ne postoji teza koju ne zastupa. Puna je kao što je svijet pun. Puna je stava i protustava. Osjećaja i protuosjećaja. Ona pokušava biti sve: himna, moralno filozofska knjiga, samooptužujuća, dijaloška drama, pokušava pružiti sve: ono ljudsko, životinjsko, biljno, religiju i djelo, ljubav, mušku ljubav i kršćansku ljubav, prijateljstvo, prirodu, politiku i kulturu…“ Anders zaključuje da ovakva opijenost totalitetom može proizlaziti samo iz čovjekova straha da nešto ne propusti, no zaključuje kako taj strah ima samo onaj koji bi „sve“ mogao biti, za kojega sve i svašta dolazi u obzir, jer on sam nije ništa određeno, a upravo je jedna takva neodređenost jastva sposobna proizvesti nešto toliko svestrano, snažnog umjetničkog karaktera i dubokoumno.
Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba
Tema: Re: Hermann Broch 
