RIJEČ PRIJE ČITANJA
Johan Falkberget najveći je norveški pisac naših dana: i ne samo norveški nego i skandinavski; mjesto mu je i među najvećima u svijetu. A nesreća je malih naroda što im književnost, i onda kad je doista velika, ostaje u pozadini, i malo o njoj znaju izvan granica njene zemlje - dok od velikih naroda idu u svijet i pisci trećeg reda: sve je u jeziku. Kad je Falkberget, koji je i velik novinar, intervjuirao svoga zemljaka, susjeda i prijatelja Trygvea Liea, usput ga je upitao: što se od norveške književnosti čita u Americi. Tadanji glavni tajnik Ujedinjenih naroda odgovorio je kao iz puške: Trygve Gulbranssen, Henrik Ibsen i Sigrid Undset. Baš kao da je odgovorio tkogod iz ovih naših strana! Jedina je razlika što naš čovjek ne bi Ibsena spomenuo, jer ga nitko ne čita. Po tome što znamo o našim prilikama, a eto i po odgovoru što ga je dao Trygve Lie, vidimo da je, ovdje i ondje, na prvome mjestu Gulbranssen (sa svoja tri romantična romana o šumi), pisac koga bi i u podužem nabrajanju trebalo zapasti posljednje mjesto. Ali su neki romantično raspoloženi uzufruktori literature - u Švedskoj, a ne u Norveškoj - našli u Gulbranssena štivo zdravo i pozitivno, nešto kao stvoreno da bude duševnom hranom širokim slojevima. Pa kad je to pučko štivo, odmah, preko Švedske i Danske prešlo u Njemačku, dalje je bilo lako, išlo se već putem što se zove utrenik. I kad je broj prijevoda na strane jezike dosegao gotovo dva tuceta, zaokret do Istanbula i Zagreba nije bio težak. U nas se ta trilogija o šumi upravo gutala, iako je izišla u smiješnu zamješateljstvu s njemačkoga. A poslije rata, u novom prijevodu i u nakladi Matice hrvatske, ta je knjiga planula u pet izdanja u relativno visokim nakladama. H a b e n t s u a f
a t a l i b e l l i, imaju knjige svoju sudbinu. I svoju publiku!
Gulbranssen, poslovni čovjek u veletrgovini duhanom, lakoatletičar i sportski novinar, napisao je u životu samo tri knjige, i to osporavane vrijednosti, i odmah su mu obišle svijetom. Falkberget nije bio te sreće: morao je postati istaknuti povjesničar, književnik, novinar i političar, i napisati više od četrdeset knjiga i objaviti more novinskih članaka što ne bi stali ni u četrdeset svezaka - članaka ozbiljnih i studioznih, historijskih, socioloških, političkih i književnih - i tek je tada probio jezičnu barijeru. Izuzev »Kristijana Šestog«, Falkberget u pravom smislu prodire u svijet tek nakon minulog rata, iako pripada trima epohama: onoj prije prvoga svjetskog rata, pa međuratnoj, pa ovoj našoj. A kad je jednom iz Skandinavije prešao u Njemačku, u Istočnu Evropu i u Francusku, dalje je bilo lako: danas ga čitaju od Indije do Sovjetskog Saveza, od Italije do Amerike, od Španjolske do Meksika. Zanimljivo je da su Česi i Slovaci bili među prvima koji su prigrlili Falkbergeta i njegovo djelo: podsjećalo ih je na njihova Jiraseka, na njihovu povijest i vjekovnu borbu njihovih naroda. A na drugoj strani svijeta, u Meksiku, književnik Josê González de Mendoza oduševljeno piše o Norvežaninu i predlaže ga za Nobelovu nagradu: Dostojniji nosilac Nobelove nagrade u literaturi teško bi se mogao naći, veli Meksikanac. Iako je Falkberget nekoliko godina bio kandidat za tu nagradu, nije ju dobio - kao što je nije dobio Duun, Tolstoj, Gorki, Galdós, Unamuno, Baroja, Krleža ... popis je dug!
Dugo je i Falkbergetovo stvaranje ... Kad mu je objavljen majstorski roman o ispitu savjesti i psihološka studija, čuvena »četvrta noćna straža«, jedan istaknuti kritičar veli kako će to ostati vrhunac u Falkbergetovu književnom djelu. Nije ni slutio kakvim još snagama i pričuvama raspolaže pisac. Jer poslije dolazi još sedamnaest svezaka, među kojima »Kristijan Šesti« ili »Između života i smrti« i za njim »Kruh noći«, kruna Falkbergetova djela i dosad najbolji roman što ga je dala norveška a vjerojatno i sva skandinavska književnost. To stvaranje koje se službeno počinje 1907, a stvarno 1902, završava se istom 1963, obuhvativši čitavih šezdeset godina... I, zanimljivo, pisac ostaje isti: na kraju je kakav bijaše i na početku, samo što zreliji Falkberget raspolaže jačim i dotjeranijim sredstvima izraza.
Usporedimo li njegovu raniju pripovijest »Crna brda« s kasnijim velikim romanima, lako ćemo razabrati sličnost, veli Johan Borgen pišući o mladom Falkbergetu. Zreli pisac Johan Falkberget radi sa sve većim aparatom, prepleće sudbine maštovito i precizno, znana mu je povijesna pozadina u razvoju čina i događaja, on poznaje lokalnu povijest, mnogo, neizmjerno mnogo zna o ljudima; zna sve. Ali je srodnost s prijašnjim jasna. Onda je radio s kratkim odsjecima, nacrtao bi krajolik i dao osvjetljenje, smjestio u njih ljude u brzu postupku - i na kraju bi ostavio igru. Zatim bi prešao na novu situaciju u novom krajoliku - da se dvije situacije u vremenu i prostoru ujedine u nešto treće. U tome načinu pripovijedanja bilo je naivne virtuoznosti... Zreli pisac iscrpljuje svaku situaciju, grabi do dna u čovjeku, izvodi sliku do kraja. Nije to više redanje situacija što prelaze jedna u drugu, nego pisac uranja u četiri, pet i više slika. Njegova »kamera« klizi s krajolika u interijer, ide od jednoga ljudskog srca do drugoga, zahvaća u područja što se zovu prošlost i budućnost, svijest i podsvijest, iskustvo i čežnja - da tako bljesne u sadašnjosti čina, u snažnu doživljaju i događaju što se urezuje u dušu, sve ako su ti čini i trenuci otišli u nepovrat, utonuli u daleka stoljeća.
Johan Falkberget potječe iz kraja oko Trondhjema - zovu taj kraj Tröndelag. Röros je tu na jugoistoku. Iz Trondelaga potječu veliki pisci Johan Bojer, Peter Egge, Olav Duun, Kristofer Uppdal, Magnhild Haalke, Olav Gullvaag, Inge Krokann, Ola Setrom i mnogi drugi. Kao što je Duun ovjekovječio svoju postojbinu, Namdalen, a Arne Garborg svoj Jaeren, tako je i Falkberget proslavio svoj Röros i uzdigao ga do svjetske pozornice i bojišta gdje se bije sveljudski boj i misli općeljudska misao. Falkberget pripada proleterskim piscima, on uz bok stoji Oskaru Braatenu i Kristoferu Uppdalu. On je u socijalističkom radničkom pokretu od svojih mladih dana, išao je ukorak, rastao i disao s onim što je najbolje i najplemenitije u tome pokretu. Svega vijeka bio je pjesnik siromašnih, pjesnik čistoga i plemenitoga ljudskog srca - i da nije imao što reći i objaviti svome vremenu i prostoru, ne bi svojih romana nikad ni napisao. Sjajnu svoju umjetnost pripovijedanja stavio je u službu svoje ideje, a ta je: razvijati u čovjeku ono što je dobro i plemenito i širiti bratstvo među ljudima. Sav svoj život proživio je u skladu s tim idealima. Njegov je socijalizam jednostavan, bez dogme. U svijetu što ga je stvorio, svjetlost pobjeđuje tamu, suosjećanje i ljubav najveće su snage - unatoč svemu. Unatoč patnjama, unatoč gladi i studeni.
Falkberget je i velik nacionalni pisac, duboko ukorijenjen u norvešku tradiciju. Njegova An-Magritt iz »Kruha noći«, jedan od najljepših ženskih likova u norveškoj književnosti, i u svjetskoj, junakinja je ne samo svoga doba i svojih planina nego i svega norveškog vremena i prostora, svekolike norveške povijesti - ona je živjela tisuće godina i stvarala Norvešku, onu od 1814. i onu od 1905. U njezinu duhu, kako veli sam pisac, prezimila je sva narodna volja, prkos i otpor. I nisu se zaludu toliki norveški umjetnici nadahnuli Falkbergetovim djelima. Čak se i primijenjena umjetnost obogatila motivima odande. An-Magritt i njezina volujska kola nalaze se na velikom zidnom mozaiku u boji što krasi čekaonicu röroske bolnice a što ga je izradio Konrad Galaaen, umjetnik koji i sam potječe iz onoga kraja.
U Falkbergetu se ogleda i na njemu se krijepi njegova zemlja, kao što se nekoć ogledala i snažila u Björnsonu. Ali ima razlike. U Björnsona je nacionalno bilo odlučno u svemu. U Falkbergeta je središte svega ono socijalno - i ne samo kao pjesnički motiv nego i kao sadržaj svagdanjeg života. Namjera u svemu Falkbergetovu djelu, kako ističe Danac Jörgen Bukdahl, jest borba protiv iskorištavanja čovjeka, protiv robovanja u svakom obliku. Tu je Falkberget na liniji s Maksimom Gorkim i s Dancem M. A. Nexöom. Ali seže dalje i ore dublje, jer zna da čovjek ne živi samo o kruhu.
Teško je u zbijenu obliku prikazati Falkbergetov svijet i tehniku koja ga dočarava. Jer je to mnogostruka pozornica, puna likova i događaja - napose u »Kruhu noći«, ali i u »Kristijanu Šestom«, u tome sumornom carstvu gdje ljudi vječno lebde između života i smrti. Ako se u ovome izrazito antikapitalističkom romanu i čini da tehnika novelističkog povezivanja ponekad nije čvrsta nego se knjiga doima kao da je sastavljena od onoliko pripovjedaka i cjelina koliko ima poglavlja, ne znači da je to neki nedostatak: i drugi tako grade, to je posebna tehnika - a crvena nit ionako ide do kraja. Što se pisac zadržao na pojedinostima, zastao da prikaže ovaj ili onaj krajolik, uzeo da opiše ovu ili onu ljubav, ušao u tisuće detalja - to samo produbljuje prikaz vremena i prostora i sliku čovjeka kakvu može dati istinski pisac.
Knjiga »Između života i smrti«, historijski i socijalni roman o zajednici oko »Kristijana Šestog«, plod je dugog i dubokog studija i bogate pjesničke mašte. Ne smijemo zaboraviti da je Falkberget ne samo književnik, novinar i političar, nego i povjesničar, i to istaknut. Nevjerojatno je kakvu je i koliku povijesnu građu - golem slijed povijesnih i kulturnohistorijskih djela, svu silu rudničkih protokola, memorijala, platnih lista i drugoga - pisac premetnuo t proučio prije nego što je uzeo da umjetnički prikaže svoj dijelak svijeta. Na to dolazi njegov angažman u književnosti koji ga orođuje s Wergelandom, Björnsonom i Grundtvigom, ali njegovo djelo jasno pokazuje i to da je prošao Ibsenovim i Kierkegaardovim stazama u borbi s problemima egzistencije. Na struje što ga nose od mladih dana nadovezuje se neobična sposobnost fabuliranja i romantično-vizionarski zanos, jer je Falkberget pjesnik kao malo koji u suvremenoj Norveškoj. Ali, kako ističe Danac Bukdahl, pjesnika i maštovitog umjetnika u njemu uvijek suspreže realist, neumoljivi promatrač stvarnosti, koji je, na priliku, u »Žrtvi paljenici« segnuo do dna Norveške kad je trebalo opisati stvarnost unesrećenih na rubu društva i života. Prije negoli iz propovijedi starog naturalizma i realizma, Falkberget je iz samog života naučio da gleda, promatra i bilježi, i kad on piše i prikazuje, nisu to ni Sartreova raspredanja ni humanističke iluzije Eliotove ili Osborneova promatranja iz daljeg - c ó mo e s h e r m o s o t o d o v i s t o d e s d e l e j o s, kako je sve lijepo viđeno iz daljeg! uskliknuo je jedan mudri Španjolac - nego su to gledanja izbližeg i neposredni doživljaji, a stvarnost je, priznat ćemo, i veća i strašnija kad nas uhvati u svoje pandže i kad nas melje u svome mlinu.
»Između života i smrti« realistički je roman, ali pun lirske atmosfere. Težina je u njemu epska, gradnja epska, potka humana, slikanje zamašno, široko, puno boje i krvi, a pojedini prizori i likovi natopljeni su romantikom, sa mnogo lirike. Ima nekoliko poglavlja koja zvuče kao pjesma u prozi. Poglavlja se redaju kao cjeline za se, svako kao kakva novela. Arhitektonika djela, ako joj i ima prigovora, ipak je skladna i dobro zamišljena. Roman je pisan u najboljoj tradiciji romana - skandinavskoj, ruskoj, francuskoj i engleskoj, ali je ipak sasvim svoj. A stil je svojstven, ne kalup primijenjen na građu, nego nešto što je stvarala sama građa. Išlo se pravim putem, od sadržaja k obliku, a ne obratno.
Roman o norveškim ljudima što vječno lebde između života i smrti veličanstveno je djelo, tu su se svi elementi spojili u majstorsku cjelinu - povijesna i narodna građa, opisi ljudi i njihovih djela, događaja i scenarija. A iznad svega, tu je galerija likova što u svome sivom krajoliku naprosto sjaju, i ne možemo ih zaboraviti. I gotovo svaki od njih vodi svoju borbu, bije svoj boj i na kraju odnosi pobjedu - onu najdragocjeniju, pobjedu nad samim sobom.
JOSIP TABAK
Tema: Johan Falkberget 
