Halil Džubran

Smatra se za jednog od najistaknutijih arapskih pisaca, kako svog vremena, tako i današnjeg, a sam njegov život, prožet susretima sa velikim umovima, slavnim ličnostima i izrazitim emotivnim amplitudama, učinio je podjednako zanimljivim i izvanrednim njegova pisana dela, kao i same okolnosti njihovog nastanka.

Priča proslavljenog libanskog pesnika, umetnika, filozofa, teologa i pisca počinje 1883. godine u Bšari, malom mestu koje se nalazi na stotinak kilometara od Bejruta. Već na samom početku svog života, imao je priliku da se upozna sa različitim okruženjima, budući da je odrastao u maronitskoj hrišćanskoj porodici, a sa druge strane, bio u kontaktu sa svetom islama, dominantnim u tom regionu. Nije išao u školu, već su ga maronitski sveštenici upoznavali sa Biblijom i arapskim jezikom. Porodične nedaće, primorale su ga da se preseli u Boston, u kojem započinje svoje kulturno i umetničko uzdizanje pod mentorstvom umetnika i fotografa Freda Holanda Deja. Tri godine kasnije, vraća se u domovinu, kako bi se dublje upoznao sa sopstvenim kulturnim nasleđem na institutu Al-Hikma, a nekoliko godina nakon toga upotpunjuje svoje obrazovanje na Akademiji umetnosti Julijan.

Sagledavajući život i delo Džubrana, dolazi se do zaključka da je nemoguće smestiti ga u kalup običnog pisca ili umetnika, s obzirom na njegovu pozamašnu reformatorsku delatnost, kako u samoj obnovi arapske književnosti, tako i u borbi za emancipaciju žena i podizanju nacionalne svesti. Nepokolebljiv i čvrst u svojim uverenjima, sebi svojstvenim izjavama izjašnjavao se po pitanju politike: „Gde je pravda u političkoj moći koja pogubi ubicu i zatvori lopova, a potom i sama maršira na susedne zemlje, ubijajući hiljade i pljačkajući same doline?“ Njegovi eseji, objavljivani su u Americi, u časopisu Al-Muhadžir, koji je bio lokalni list namenjen Arapima koji su migrirali u Ameriku, i u njima se uglavnom bavio socijalnim problemima u Libanu. Nije se tu zaustavio, već je dvadesetih godina minulog veka, zajedno sa drugim piscima mahdžera (arapski pisci koji su migrirali u Ameriku) osnovao čuveno Udruženje pera. Primarni cilj ove organizacije bio je promocija dela arapske književnosti, a njeni članovi, uz Džubrana, bili su i velikani poput Mihaila Nuejme, Ilije Abu Madija, Amina Rihanija. O njegovim naporima, usmerenim ka kulturnom i socijalnom uzdizanju svoje domovine svedoči i činjenica da je ostavio određenu svotu novca namenjenu razvoju obrazovanja u Libanu.

U Džubranovim delima, primetan je uticaj popularnih pisaca i pesnika poput Vilijama Šekspira, Fridriha Ničea, Fransisa Maraša, Žana Žaka Rusoa, ali i teških životnih okolnosti koje su ostavile dubok trag u njegovom biću i delima. Gubitak majke, sestre i brata, nesrećna ljubav i nemaština, davali su njegovim prvim radovima setne i melanholične tonove. Kako je vreme prolazilo, uticaj prethodno pomenutih književnika uzeo je maha, pa shodno tome njegova dela prožimaju sarkazam i romantičarski i duhovni elementi, kroz potragu za večnom mudrošću.

U prvoj fazi književnog stvaralaštva, pisao je na arapskom jeziku, a kasnije i na engleskom, koji je usavršio tokom boravka u Americi. Pisao je članke i brojne istraživačke radove, proznu poeziju i rimovanu prozu. Pored toga, bio je jedan od pionira kratke priče u arapskom svetu. Njegova najpoznatija dela su Pobunjeni dusi, Slomljena krila, Suze i smeh, Ludak, a celokupno Džubranovo stvaralaštvo, kulminiralo je objavljivanjem Proroka, njegove daleko najpoznatije knjige, kako u arapskom svetu, tako i na globalnoj sceni, koja je prevedena na više od 40 jezika i interesovanje za nju ne jenjava ni danas. Napisana u stilu poezije u prozi, knjiga govori o izvesnom proroku Al-Mustafi, koji neposredno pred povratak u svoju zemlju razgovara sa lokalnim stanovništvom, govoreći im o svakodnevnim aspektima života, kao što su ljubav, brak, sloboda, vera, moral i, konačno, smrt. Knjiga je prepuna duhovnih motiva, nerazdvojivosti dobra i zla, odiše mudrošću i mistikom karakterističnom za sufijske ideje. Napisana je na engleskom jeziku i izdata je u više od devet miliona primeraka.

Džubran je u drugoj polovini svog života imao ozbiljnih problema sa alkoholom i umro je 1931. godine od ciroze jetre, a kasnije je sahranjen u Libanu, jer je izrazio želju da počiva u domovini. Njegov doprinos i zaostavština su neprocenjivi, a duh spajanja Istoka i Zapada i dalje živi u njegovim delima. Njegova smrt je pogodila svet, a o tome možda najbolje svedoči list The New York Sun koji je na dan njegove smrti objavio naslov Prorok je mrtav.
Tekst: Pavle Jevtić

Halil Džubran rodio se u Libanonu 1883. Veći dio života proveo je u SAD, gdje je i umro 1931. Malo je književnika u svijetu čije djelo uživa tako veliki ugled u oba kulturno-civilizacijska kruga - u orjentalnoislamskom i zapadnoevropskom. Pisao je podjednako uspješno i na arapskom i na engleskom jeziku.

Pobunjeni dusi
Koliko je nesretan čovjek koji zavoli jednu djevojku, odabere je za svoju životnu saputnicu, pred njim lije znoj sa čela i krv srca svoga, na ruke joj stavlja plodove svoga truda, a onda odjednom otkrije da je ona svoje srce, koje je pokušao dobiti uz silne napore, poklonila nekom drugom čovjeku da uživa u njemu i usrećuje se tajnama njegove ljubavi!
Koliko je nesretna žena koja se prene iz bezbrižne mladosti i otkrije da se nalazi u kući čovjeka koji je obasipa novcem i darovima, ukazuje joj sve počasti, ali nije u stanju srce joj dotaknuti živim plamenom ljubavi, niti je u stanju njenu dušu zasititi nebeskim nekatarom koji Bog toči iz očiju muškarca u srcu žene...



https://mega.nz/#!h6Q3Ra6S!8etl_3zbAxk9NrKUW3jIdL9g5ceY5U3p55ml24qpb-g

Mirisni plodovi duše
Džubranovo književno umjetničko djelo višestruko je značajno jer je Džubran živio i stvarao na razmeđu epoha i civilizacija nastojeći da ih svojom mišlju i umjetničkim djelom premosti i približi, a to je neumitno utjecalo na osobenost umjetnosti velikoga književnika kakav je bio Džubran.U većem broju tekstova autor piše o tome kako nemogućnost realiziranja nekih ideja i ciljeva u ovome životu (kao što je ljubav, naprimjer) nije obeshrabrujuća, budući da je ovaj život samo jedna faza vječnog trajanja i da će se ostvarenje tih ideala i ciljeva neizbjezno dogoditi u nekom drugom životu. To je, zapravo, umjetničko variranje jedne od centralnih filozofskih tema književnika.



https://mega.nz/#!QqZBBSoJ!AUiKz7TAGM_siRYKmRE-_6YSgVkYL6trRl89EEysueM

Slomljena krila
Imao sam dvanaest godina kada mi je ljubav otvorila oči svojim čarobnim zrakama i prvi put mi dušu dotakla platnenim prstima. Selma Kerame bijaše prva žena koja mi je svojim čarima duh razbudila, koja je u vrt uzvišenih osjećanja ispred mene krenula, tamo gdje dani protječu kao snovi i gdje se kao svetkovine okončavaju noći. Upravo Selma Kerame naučila me svojom ljepotom da obožavam lijepo, svojim osjećanjima me naučila tajnama ljubavi, ona mi je na uho otpjevala prvi stih pjesme o istinskom životu.Koji mladić ne pamti prvu djevojku koja mu je svojom mekoćom zamijenila mladićki nemar javom veličanstvenom, koja ga ranjava milinom i safire slašću svojom? Tko se od nas ne topi od čežnje za tim čudesnim vremenom u kojemu se naglo prenuo i uočio kako se cijelo njegovo biće sasvim promijenilo...



https://mega.nz/#!0vZ1AI7S!ARgerYv596zECC23wGcuL0RPjozsikFZYbhOU7XL-LY

Kultna knjiga mnogih generacija XX vekai "najčitanije delo posle Biblije", objavljena je prvi put na engleskom jeziku 1923. godine. Istorija njenog nastajanja je veoma neobična. Džubran je od rane mladosti imao u glavi skicu ovog remek-dela. Ali kada je svojoj majci pomenuo da sprema knjigu "koja će izmeniti lice sveta", ona mu je odgovorila: "Da, napisaćeš takvu knjigu kada budeš imao trideset i pet godina (1918); tek teda ćeš početi da je pišeš... Svet će uvek voleti tvoje spise, kao što i ja volim sve što ti napišeš. Istina je da si ti danas pronašao samog sebe, ali treba da živiš duže da bi pronašao Drugog. Kada to postigneš, napisaćeš ono što će ti On diktirati."
Interesantno je da je Džubran čak četiri puta menjao naslov knjige, a u pismu Mej Zijadi iz 1918. godine precizira: "Što se tiče Proroka, to je knjiga koju već hiljadu godina sanjam da napišem, ali do kraja prošle godine nisam napisao nijedno poglavlje."
Prorok, koji je predstavljao za Džubrana predstavljao najsvetliju stvar njegovog života, od samog objavljivanja upoređivan je sa biblijskim tekstovima, ali i sa Ničeovim Tako je govorio Zaratustra. Ali, za razliku od Ničea, Džubran propoveda religiju punu optimizma i nade, otvara naša srca za ljubav i traži da stremimo Bogu.



https://mega.nz/#!1jJ3UCpA!WUJNPRdNqFAWWGcWfQpKYiS3wvf-YLcaadguiS4anVI