Anton Pavlovič Čehov

Anton Pavlovič Čehov rođen je u Taganrogu u trgovačkoj porodici. 1869. godine upisao se u taganrošku gimnaziju koja je nosila pečat provincijalne prizemnosti duha. Kada je 1875. godine očeva radnja propala, Čehov se sa porodicom preselio u Moskvu. Kada je završio gimnaziju 1879. godine dobio je stipendiju od 25 rubalja i upisao se na medicinski fakultet u Moskvi. 1886. godine izašla je njegova prva zbirka priča Šarene priče. Organizovao je pomoć gladnim seljacima, osuđuje zloupotrebu vlasti i korupciju. Čehov je majstor ruske novele. Kroz svoje mnogobrojne pripovijetke on piše o ruskoj stvarnosti 19. vijeka.

Kroz njih opisuje karijerizam, malograđanstvo, primitivizam ruskog seljaštva kao i događaje koji su se zbili raznim ljudima.

Čehovljeve drame se grade na unutrašnjoj dramatičnosti, obilnom tekstu i lirskim elementima. To nisu drame zbivanja već raspoloženja, a po tome Čehov postaje jedan od začetnika moderne dramaturgije.

Neke njegove pripovijetke su zapravo komedije a druge tragedije. Pisao je o ruskom egoizmu i hvalisanju pojedinih lica. U svojim pričama i dramama on stvara jedinstvenu atmosferu. Čehov ne opisuje uzroke društvenog ponašanja i ne ocenjuje postupke likova već ih opisuje, ismijava ako treba i također opisuje njihove živote. Mnoge Čehovljeve drame se igraju danas u pozorištima. Stvorio je jedinstvenu sliku ruskog realizma koji se može doživeti kroz smijeh ili kroz suze.

U književnoj kritici je dosta često mišljenje da Čehov nije imao snage da napiše roman. I sam Čehov je rekao: "Ne umijem da pišem veće stvari". Većina njegovih pripovijetki je komična pa je zato on od smijeha stvorio sopstveno oružje protiv ružnih pojava života: eksplozijom smijeha je ismijavao laži, korumpirane ljude i one na vlasti.

Pola vijeka poslije svoje smrti, Čehov je ostao u sijenci ruskih romansijera. Tek kasnije ljudi su shvatili njegov značaj i u njemu otkrili genijalnog umjetnika.

ANTON PAVLOVIČ ČEHOV sabrana dela

https://mega.nz/#!k7AAmKJC!rxBzcsdwcPP0GY85NsaA3Jnl5wNN0pvcl7TbMMXSBf0
https://mega.nz/#!FqIE2CrS!LWQhqvgecxQPW8DGv5D3wsEncB9_QAD6mER5DV7wi6M
https://mega.nz/#!9zB2ySwI!SLJXUChJZjLJ3BdeRpBi6obwRLeuYHyax7RfD3YCw-o
https://mega.nz/#!47ZGRCIL!Ew5T9vG-r7u0FTvMVB1GiLUMgbC9HHLD5myduZpPBSA
https://mega.nz/#!x3RWkAhD!TAZLEiyL-fDSbYODUbXGKNUhkqYI2-dtO7zALZ6bRRc
https://megaupload.nz/qeV8i2s1n5/anton_pavlovic_cehov_-_sabrana_dela_06_pdf
https://megaupload.nz/t1Vdibs4n7/anton_pavlovic_cehov_-_sabrana_dela_07_pdf
https://megaupload.nz/p0V9ias1ne/anton_pavlovic_cehov_-_sabrana_dela_08_pdf
https://megaupload.nz/v3Vbi1s5nd/anton_pavlovic_cehov_-_sabrana_dela_09_pdf

Dramu “Galeb” Cehov pise 1895. godine, a ta drama govori o nepremostivim razlikama izmedju stare i mlade generacije, ljubavi prema umetnosti. Glavni lik “Galeba” je poznata glumica Irina Nikolajevna Arkadina, koja s ljubavnikom, knjizevnikom Borisom Aleksejevicem Trigorinom, dolazi na imanje svoga bolesnoga brata Sorina… Drama koja predstavlja prekretnicu u razvoju ruske drame uz odstupanje od scenskih tradicionalnih formi. Кao „nova drama”, Galeb nosi promenu koja se prvobitno ogleda u odricanju od teatralnosti i stišavanju dramatizma, pri čemu se bogatstvo radnje, zbivanja, karakterističnih za klasičnu dramu, zamenjuje bogatstvom emocija i smenom raspoloženja.



https://megaupload.nz/X6odj0s4n7/Anton_Pavlovic_Cehov_-_Galeb_pdf

U rujnu 1887. kazališni poduzetnik F.A. Korš naručuje od Čehova kazališni komad za upravo započetu kazališnu sezonu u svojem kazalištu. Čehov se na deset dana povlači u izolaciju i u stvaralačkoj groznici piše dramu u četiri čina – Ivanova. Glavni lik je 35-godišnji Nikolaj Ivanov, vlasnik ladanja, koji je u depresiji zbog raznih životnih problema. Njegova žena, Ana Petrovna, rođena kao Sara Abramson je Židovka koja se zbog udaje preobratila na pravoslavnu vjeru i izgubila miraz. Ana Petrovna umire od tuberkuloze. Jedino što joj može pomoći odmor je na Krimskome poluotoku, no Ivanov joj to ne može omogućiti jer duguje novac Zinaidi Savišnoj. Ivanov zapravo ne voli svoju umiruću ženu i jedini motiv za udaju bio mu je Anin veliki miraz koji je izgubila preobrativši se, a sad kad mu je supruga na samrti zaljubio se u kći Lebdjeva i Zinaide – Sašu. U prvoj verziji teksta Ivanov umire prirodnom smrću, tiho i neprimjetno, što je kasnije Čehov promijenio te se na kraju četvrtoga čina Ivanov ubija revolverom.

Predstava je praizvedena 19. studenog 1887. godine u Ruskom dramskom kazalištu F.A. Korša u Moskvi. Probe za predstavu su trajale desetak dana, Čehov je gledao svaku probu te je bio vrlo nezadovoljan glumačkim izvedbama. Dio publike primio je predstavu s oduševljenjem i velikim pljeskom dok je drugi dio publike glasno zviždao, a nakon praizvedbe odigrane su još samo dvije reprize. Čehov je na Ivanovu još radio, promijenio je kraj i dvije godine kasnije, 1889., predstava je 31. siječnja odigrana u Aleksandrinskom kazalištu u Sankt-Peterburgu, u režiji Fjodorova Jurkovskog. Ova predstava bila je vrlo uspješna, čak je i sam Čehov izašao na poklon s glumcima, a nakon ostalih izvedbi dobivao je još mnoge čestitke.



https://megaupload.nz/cfp4jcs1n0/Anton_Pavlovic_Cehov_-_Ivanov_pdf

Radnja ove drame zasniva se na tragičnosti samih likova te na osjećaju bespomoćnosti i beznadnosti koji bez obzira na vječni optimizam ne iščezavaju. Drama Tri sestre analiza je socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica. Tri sestre Prozorov utjelovljuju pojam ljepote i profinjenosti te želju za boljim životom, no ipak se podvrgavaju ženi svog brata u nemoći da pomognu same sebi. Karakteristika likova u drami jest da se nitko međusobno ne sluša i jedni drugima ne uspijevaju pomoći.



https://megaupload.nz/b5p0j2s8n3/Anton_Pavlovic_Cehov_-_Tri_sestre_pdf

Čehovljev Ujka Vanja je priča o nesrećnom životu gospode u carskoj Rusiji. Na prvi pogled oni lepo žive, može se reći uživaju; ne manjka im jela, ni pića, drugi ih služe, dobro su obučeni, stanuju u lepim i čistim odajama. Pa šta im fali? Eto, uzmite ovog Serebrjakova, profesora u penziji, koga su jurile lepe žene. Prva žena Vera, Vanjina sestra, a Sonjina majka u miraz mu je donela letnjikovac u kojem se radnja dešava, ali je rano preminula. Onda se oženio još lepšom Jelenom dva puta mlađom. Njegova patnja nije u tome što je, kako kaže Vanja, ceo život pisao gluposti i živeo na tuđoj grbači, on toga nije ni svestan. Njega muče bolest i ljubomora, jer misli da ga mlada i lepa žena iskreno ne može voleti. S druge strane ta ista žena. Jelena, sama sebe ubeđuje da se za njega udala iz ljubavi. Doduše, priznaje da je ta ljubav bila prema njegovom zvanju, a ne prema muškarcu. Ona je nesrećna što on stalno gunđa i zanoveta, a prinuđena je i da sluša kako je svet sažaljeva jer ima starca za muža. Iako je svesna da nije moralno, ona je zaljubljena u seoskog lekara Astrova. On voli netaknutu prirodu: šume, ptice, cveće. Ima razumno objašnjenje za mnogo šta, ali gubi pamet pred ženskom lepotom i priznaje Jeleni da je voli. No, problem je što je u njega zaljubljena i njena pastorka Sonja. Ona maćehu moli da ispita doktorova osećanja. Jelena pristaje, ali ne odoleva iskušenju i grli se i ljubi s doktorom. Njih u zagrljau zatiče ujka-Vanja, koji je takođe, zaljubljen u Jelenu, koga je ona nekoliko puta odbila, vodeći se moralnim načelima.

Ujka Vanja (Ivan Petrovič Vojnicki) i njegova nećaka Sofija Aleksandrovna (Sonja) su posebna priča. Sonja je pametna i vredna, ali nije lepa ni bogata, pa ne može da ostvari devojački san i da nađe muža. Uzalud je zaljubljena u Astrova, jer on bi radije uzeo tuđu ženu, njenu maćehu, nego nju devojku. Vanja otvoreno pokazje mržnu prema bivšem zetu. Njegova majka, Marija i propali spahija Telegin ga smiruju. Međutim, on se ne može pomiriti s činjenicom da se u korist svoje sestre, pokojne Serebrjakove supruge, odrekao nasledstva. Na kraju spoznaje uzaludnost svog života. 25 godina je radio na imanju da bi se Serebrjakov mogao baviti naučnim radom.

Vrhunac radnje nastaje kad Serebrjakov sazove familiju i saopšti da će prodati imanje. To praktično znači da Vanja i Sonja ostaju na ulici. Vanja u besu uzima pištolj i puca u Serebrajkova, ali promašuje. Zatim krade od doktora morfijum u želji da se ubije, ali mu ga oduzimaju. Na kraju farse svi su i zadovoljni i nesrećni. Serebrjakov sa ženom odlazi. Astrov i Jelena se rastaju svesni da je njihova ljubav nemoguća, jer nemaju snage da se suprostave važećim pravilima ponašanja. Odahnula je i dadilja Marina, jer se na imanje vraća red, koji je profesorovim dolaskom bio narušen. Sonja teši ujaka da će im posle smrti, na onom svetu, biti bolje.



https://megaupload.nz/fdp4jasan2/Anton_Pavlovic_Cehov_-_Ujka_Vanja_pdf

Autor dramskog teksta Višnjik A. P. Čehov jedan je od najznačajnijih pisaca kojeg je ruska književnost dala svjetskoj umjetničkoj baštini. Gotovo pola vijeka poslije smrti ovog pisca trebalo je doživljavaocima dramskog djela da otkriju njegov veliki talenat. Ako protok navedenog vremena je i najbolja potvrda da prave vrijednosti nadživljavaju surevnjivost savremenika i trajuće egzistencije određenih pomodnih književnih trendova i rodova. Pored velikog broja proznih djela (Šarene pripovijesti, Djeca, Tmurni ljudi, Dvoboj i dr.) koje odlikuje kratkoća pripovijedanja koja je Čehovu od strane kritike priznata kao sestra talenta značajna su i njegova dramska djela koja karakteriše neseničnost i koja se tretiraju u teatrologiji kao novi tip drame na prelazu između kritičkog realizma i simbolizma.



https://megaupload.nz/Z7o1jascnd/Anton_Pavlovic_Cehov_-_Visnjik_pdf