Alexander L. Kielland

Alexander Lange Kielland (čitaj: Hjelan) rodio se u Stavangeru 18. veljače 1849. S očeve strane potječe od trgovačkog roda s bogatim tradicijama. Djed mu je bio jedan od najbogatijih ljudi u svome kraju. Rod je stara norveška korjenika s dahom Europe nad sobom i umjetničkom žicom u sebi, koja je izbila u Alexanderu i u njegovoj sestri Kitty Kielland, slikarici. (Brat Jacob postao je svećenik). Majka je iz činovničke obitelji Lange; umrla je kad je Kiellandu bilo trinaest godina. Uspomena na nju živi u njegovu djelu, poglavito u liku gospođe Wenche Lövdahl u romanu Gift (Zatrovani, 1883). Kielland živi u dobrim prilikama. Loš je učenik, mrzi školu, ali nekako gura, Završivši gimnaziju, koju karikira u istom djelu, odlazi na studij prava u Kristianiju (Oslo) i tu više čita nego što studira: Kierkegaard (č. Kjerkegor), Georg Brandes, Heine, John Stuart Mill, Darwin, Dickens, Daudet, H. C. Andersen njegovi su omiljeni pisci. Kad je završio studij, vraća se u Stavanger, ženi se i kupuje izvan grada jednu ciglanu, kojom se bavi devet godina. Ništa u njegovu vanjskom životu ne pokazuje da će se u njemu probuditi pisac.
Pa ipak... Godine 1878. odlazi u Pariz, gdje susreće i šarmira Björnsona, koji se divi njegovoj nadarenosti. Dogodine, po povratku kući, objavljuje zbirku Novelletter i naglo ulazi u književnost. Ulazi doduše ponešto kasno, kao trideset-godišnjak, ali snažno. Zatim se u dvanaest godina reda jedno značajno djelo za drugim. Dvije-tri godine živi Kielland u Kopenhagenu, gdje druguje sa slavnom braćom Brandes i sa slavnim danskim pripovjedačem Jacobsenom. Neko je vrijeme Kielland novinar: urednik je novina Stavanger Avis, od kojih je stvorio oštar i vrlo čitan list. U njemu provodi svoju borbu protiv birokracije i svećenstva. Zatim je gradonačelnik Stavangera i okružni predstojnik u Möreu. Potkraj života postaje dakle i sam birokrat, član staleža protiv kojega je toliko ustajao. Istina, postao je to na strani ljevice, koja je pobijedila i za koju se zdušno zalagao.
Iz književnosti izlazi naglo kao što je u nju i ušao: iscrpao je kanda svoje teme, slikanje svoje okoline i kritiku društva. On za taj izlazak ima svoje objašnjenje: bez unutarnjeg poticaja ne treba pisati. No, bit će tu i nešto drugo posrijedi: on je teški srčani bolesnik, a osim toga muči ga i rastuća bolest spavanja. Godine 1906. biva mu tako loše da odlazi u bolnicu u Bergen: tu tiho umire u noći između 5. i 6. travnja, sam, bez igdje ikoga. Pokopan je u Stavangeru. U Orreu, u Jaerenskom kraju, što ga je Kielland tako volio i gdje je često boravio za mladih dana, žitelji su mu podigli visok spomen-kamen i na njemu napisali: »Uspomeni Alexandera L. Kiellanda podignut je ovaj kamen na mjestu na kojem je pisac želio da mu bude grob. Oni koji su ga poznavali, voljeli su ga; oni koji ga nisu voljeli, nisu ga poznavali.«

Garman & Worse prvi je Kiellandov roman. Gotovo je nevjerojatno koliko je toga dodirnuto ili zahvaćano na svega dvjesto i nešto strana: ne samo individualnih sudbina, koje katkad pratimo u živom ritmu iz poglavlja u poglavlje, katkad tek u vješto nabacanim potezima ulja ili akvarela, nego i slojevitih društvenih odnosa, klasnih opreka, staleških obilježja, te bismo se s pravom mogli pitati ne radi li se o površnom pristupu i samo ovlaš dodirnutim problemima. Ali ne. Sve te slike, velike ili minijaturne, ulja ili akvareli, marine ili portreti, realističke fotografije radničkih kućeraka ili smeđe patinirani enterijeri bogataških kuća — sve su one dovršene i konačne; potpis slikara s ponosom može stajati na dnu slike. Ako pak jest štogod nedovršeno ili tek skicirano, znači da je upravo tako, tek naslućeno i skicirano bilo i u samom ondašnjem životu, da je pisac zabilježio samo prve, neodređene pojave, kao što bijaše buđenje socijalističke misli ili emancipacija žena, što će ih iduća desetljeća sve jasnije oblikovati i definirati.



https://mega.nz/#!1mYzWKbT!dgA1y1jgIjvvlZ2MsxxzuOWW9RULzdDXBW_2NBIx37k