Jeanne-Marie Leprince de Beaumont

Autorica najpoznatije verzije priče o ljepotici i zvijeri, Autorica najpoznatije verzije priče o ljepotici i zvijeri, Jeanne-Marie Leprince de Beaumont (djevojačkim imenom Vaimboult), rodila se 26. travnja 1711. godine u francuskom gradu Rouenu; otac joj je bio kipar i zlatar, prilično nesigurnih prihoda. Kad joj je bilo jedanaest godina, umrla joj je majka. Zbog loših imovinskih prilika, kao i očeve želje da sklopi novi brak, djeca su ubrzo morala napustiti roditeljski dom. Neki od njezine braće su usvojeni, a Jeanne-Marie je zajedno sa starijom sestrom stupila u internat Sestara od Ernemonta, vjerskog društva koje se bavilo odgojem; tu je stekla znanje koje joj je bilo nužno da bi postala učiteljica. Već sa šesnaest godina počinje podučavati siromašne djevojčice u jednoj besplatnoj školi. Navršivši dvadeset pet, odlazi iz Rouena te stiže na dvor vojvode od Lorraine u Lunévilleu, s preporukom koju joj je napisala jedna ugledna prijateljica. Tu će provesti nekoliko sljedećih godina kao dvorska dama, odgojiteljica i učiteljica pjevanja.
Godine 1743. udala se za Grimarda de Beaumonta i rodila kćer. No taj je brak poništen dvije godine kasnije, nakon što je njen muž prokockao imetak što ga je zahvaljujući svojim pokroviteljima donijela u brak; ubrzo zatim on je poginuo u dvoboju. Ostavši sama, počinje se baviti pisanjem, te 1748. objavljuje svoju prvu knjigu Pobjeda istine, koju posvećuje poljskome kralju, no to joj ne donosi nikakav prihod. Nakon što je uzalud pokušala ponovno dobiti mjesto odgojiteljice na dvoru u Lunevilleu, Marie-Jeanne ostavlja svoju kćer u jednom vjerskom internatu i odlazi u London, gdje radi kao odgojiteljica djece dobrostojećih ljudi, a istodobno se počinje i sustavno baviti pisanjem. Smatra se da je bila prva koja je pisala književne tekstove za djecu svjesno se služeći jednostavnim stilom prilagođenim mladim čitateljima. Za boravka u Lodonu objavila je niz zbirki tekstova koje je nazivala Magazinima za djecu, adolescente i siromahe. U onima namijenjenim djeci objavljivala je i bajke; tako je godine 1757. objavljena priča Ljepotica i zvijer. Nakon petnaest godina gospođa de Beaumont napušta London, vraća se u Francusku i kupuje mali posjed pokraj Annecyja; tu će između 1763. i 1769. napisati niz pobožnih i moralističkih djela, koja su objavljena u sedamedsetak svezaka, a u svoje su vrijeme bila mnogo čitana te prevođena izvan Francuske. Posljednje godine života provodi uz svoju kćer i njezinu djecu, te umire 1790.

U književnosti se tema ljepotice i zvijeri prvi put pojavljuje vrlo davno, u priči rimskog pisca Apuleja o Erosu i Psihi, napisanoj u drugom stoljeću; različiti motivi iz te priče ulaze u usmenu predaju i srednjovjekovne fantastične romane. Talijanski pisac Giambattista Straparola vraća se temi ljepotice i zvijeri u svojoj priči Kralj prasac iz 1553., a u 17. stoljeću preuzimaju je francuski autori i autorice. Čuveni pisac basni La Fontaine objavljuje svoju verziju Apulejeve priče 1669., a ubrzo nakon toga dramski autori Molière i Corneille prema njoj smišljaju tragični balet u pet činova. Krajem stoljeća priču obrađuje i dvoje bajkopisaca: Catherine Bernard i Charles Perrault. Jer, kako se tu radi o odnosu izgleda – ružnoće ili ljepote – s jedne strane, te razuma i osjećaja s druge, i bajku Kraljević Čuperak možemo smatrati varijantom priče o ljepotici i zvijeri, premda u njoj “zvijer” zadržava ljudski oblik. Kod Catherine Bernard “zvijer” – Kraljević Čuperak – zadržava i zvjersku zločestoću, a junakinja kojoj daruje pamet ne dobiva time i sreću. Perrault svojoj (glupoj) junakinji daje ljepotu, a (ružnome) junaku pamet, i premda oni svoje darove prenose jedno drugome, ipak se čini da je za Perraulta prirodno i poželjno da je žena ponajprije lijepa, a muškarac pametan. Marie-Catherine d’Aulnoy bavi se istom temom u priči Ovan, u kojoj junakinja, najmlađa kraljeva kći, nepravedno optužena odlazi u šumu i ondje zaluta, no sretne ovna koji govori i daje joj utočište; ona ga s vremenom zavoli, sazna da je on začarani kraljević i odluči čekati pet godina koliko će još trajati njegova začaranost, no kad ode na svadbu svoje sestre, zaboravi ovna i on umre od žalosti. U sličnoj priči iste autorice Dobrohotna žaba pojavljuje se plemić začaran u zmaja, a tema dobiva novi obrat u priči Zelena zmija, u kojoj i sama junakinja najprije mora steći ljepotu – dobrotom.
Sredinom 18. stoljeća nastaju dvije nove verzije priče o ljepotici i zvijeri. Danas zaboravljena spisateljica Gabrielle-Suzanne de Villeneuve 1740. objavljuje svoju na tristotinjak stranica, u oviru većega djela, a Jeanne-Marie Leprince de Beaumont svoju, mnogo kraću verziju, 1756. godine. Zaplet i pouka u oba slučaja vrlo su slični, no priča gospođe de Beaumont, zahvaljujući svojoj dojmljivoj jednostavnosti, postala je i ostala vrlo popularna. Poput Perraultovih bajki bila je trajno nadahnuće umjetnicima te su i u nedavnoj prošlosti prema njoj nastala neka umjetnička djela, ponajprije filmovi. Također nalik likovima iz Perraultovih bajki, njezina je Ljepotica pokorna, marljiva i strpljiva, te biva nagrađena brakom. Treba imati na umu da je priča nastala u vrijeme kad je bilo uobičajeno da se djevojke udaju prema volji svojih obitelji, često za mnogo starije muškarce; autorica ih je željela potaknuti da strpljivo prihvate sudbinu i da ne gledaju vanjštinu nego srce svojih životnih suputnika. No njen najvažniji cilj, koji vrijedi i izvan okvira njezina vremena, bio je poučiti djecu da razlikuju tjelesnu ružnoću od ružnoće ponašanja i mišljenja, te da dobrotu srca uvijek pretpostavljaju ne samo ljepoti tijela nego i okretnosti duha.

Sanja Lovrenčić (djevojačkim imenom Vaimboult), rodila se 26. travnja 1711. godine u francuskom gradu Rouenu; otac joj je bio kipar i zlatar, prilično nesigurnih prihoda. Kad joj je bilo jedanaest godina, umrla joj je majka. Zbog loših imovinskih prilika, kao i očeve želje da sklopi novi brak, djeca su ubrzo morala napustiti roditeljski dom. Neki od njezine braće su usvojeni, a Jeanne-Marie je zajedno sa starijom sestrom stupila u internat Sestara od Ernemonta, vjerskog društva koje se bavilo odgojem; tu je stekla znanje koje joj je bilo nužno da bi postala učiteljica. Već sa šesnaest godina počinje podučavati siromašne djevojčice u jednoj besplatnoj školi. Navršivši dvadeset pet, odlazi iz Rouena te stiže na dvor vojvode od Lorraine u Lunévilleu, s preporukom koju joj je napisala jedna ugledna prijateljica. Tu će provesti nekoliko sljedećih godina kao dvorska dama, odgojiteljica i učiteljica pjevanja.
Godine 1743. udala se za Grimarda de Beaumonta i rodila kćer. No taj je brak poništen dvije godine kasnije, nakon što je njen muž prokockao imetak što ga je zahvaljujući svojim pokroviteljima donijela u brak; ubrzo zatim on je poginuo u dvoboju. Ostavši sama, počinje se baviti pisanjem, te 1748. objavljuje svoju prvu knjigu Pobjeda istine, koju posvećuje poljskome kralju, no to joj ne donosi nikakav prihod. Nakon što je uzalud pokušala ponovno dobiti mjesto odgojiteljice na dvoru u Lunevilleu, Marie-Jeanne ostavlja svoju kćer u jednom vjerskom internatu i odlazi u London, gdje radi kao odgojiteljica djece dobrostojećih ljudi, a istodobno se počinje i sustavno baviti pisanjem. Smatra se da je bila prva koja je pisala književne tekstove za djecu svjesno se služeći jednostavnim stilom prilagođenim mladim čitateljima. Za boravka u Lodonu objavila je niz zbirki tekstova koje je nazivala Magazinima za djecu, adolescente i siromahe. U onima namijenjenim djeci objavljivala je i bajke; tako je godine 1757. objavljena priča Ljepotica i zvijer. Nakon petnaest godina gospođa de Beaumont napušta London, vraća se u Francusku i kupuje mali posjed pokraj Annecyja; tu će između 1763. i 1769. napisati niz pobožnih i moralističkih djela, koja su objavljena u sedamedsetak svezaka, a u svoje su vrijeme bila mnogo čitana te prevođena izvan Francuske. Posljednje godine života provodi uz svoju kćer i njezinu djecu, te umire 1790.

U književnosti se tema ljepotice i zvijeri prvi put pojavljuje vrlo davno, u priči rimskog pisca Apuleja o Erosu i Psihi, napisanoj u drugom stoljeću; različiti motivi iz te priče ulaze u usmenu predaju i srednjovjekovne fantastične romane. Talijanski pisac Giambattista Straparola vraća se temi ljepotice i zvijeri u svojoj priči Kralj prasac iz 1553., a u 17. stoljeću preuzimaju je francuski autori i autorice. Čuveni pisac basni La Fontaine objavljuje svoju verziju Apulejeve priče 1669., a ubrzo nakon toga dramski autori Molière i Corneille prema njoj smišljaju tragični balet u pet činova. Krajem stoljeća priču obrađuje i dvoje bajkopisaca: Catherine Bernard i Charles Perrault. Jer, kako se tu radi o odnosu izgleda – ružnoće ili ljepote – s jedne strane, te razuma i osjećaja s druge, i bajku Kraljević Čuperak možemo smatrati varijantom priče o ljepotici i zvijeri, premda u njoj “zvijer” zadržava ljudski oblik. Kod Catherine Bernard “zvijer” – Kraljević Čuperak – zadržava i zvjersku zločestoću, a junakinja kojoj daruje pamet ne dobiva time i sreću. Perrault svojoj (glupoj) junakinji daje ljepotu, a (ružnome) junaku pamet, i premda oni svoje darove prenose jedno drugome, ipak se čini da je za Perraulta prirodno i poželjno da je žena ponajprije lijepa, a muškarac pametan. Marie-Catherine d’Aulnoy bavi se istom temom u priči Ovan, u kojoj junakinja, najmlađa kraljeva kći, nepravedno optužena odlazi u šumu i ondje zaluta, no sretne ovna koji govori i daje joj utočište; ona ga s vremenom zavoli, sazna da je on začarani kraljević i odluči čekati pet godina koliko će još trajati njegova začaranost, no kad ode na svadbu svoje sestre, zaboravi ovna i on umre od žalosti. U sličnoj priči iste autorice Dobrohotna žaba pojavljuje se plemić začaran u zmaja, a tema dobiva novi obrat u priči Zelena zmija, u kojoj i sama junakinja najprije mora steći ljepotu – dobrotom.
Sredinom 18. stoljeća nastaju dvije nove verzije priče o ljepotici i zvijeri. Danas zaboravljena spisateljica Gabrielle-Suzanne de Villeneuve 1740. objavljuje svoju na tristotinjak stranica, u oviru većega djela, a Jeanne-Marie Leprince de Beaumont svoju, mnogo kraću verziju, 1756. godine. Zaplet i pouka u oba slučaja vrlo su slični, no priča gospođe de Beaumont, zahvaljujući svojoj dojmljivoj jednostavnosti, postala je i ostala vrlo popularna. Poput Perraultovih bajki bila je trajno nadahnuće umjetnicima te su i u nedavnoj prošlosti prema njoj nastala neka umjetnička djela, ponajprije filmovi. Također nalik likovima iz Perraultovih bajki, njezina je Ljepotica pokorna, marljiva i strpljiva, te biva nagrađena brakom. Treba imati na umu da je priča nastala u vrijeme kad je bilo uobičajeno da se djevojke udaju prema volji svojih obitelji, često za mnogo starije muškarce; autorica ih je željela potaknuti da strpljivo prihvate sudbinu i da ne gledaju vanjštinu nego srce svojih životnih suputnika. No njen najvažniji cilj, koji vrijedi i izvan okvira njezina vremena, bio je poučiti djecu da razlikuju tjelesnu ružnoću od ružnoće ponašanja i mišljenja, te da dobrotu srca uvijek pretpostavljaju ne samo ljepoti tijela nego i okretnosti duha.

Sanja Lovrenčić