Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail Jurjevič Ljermontov (1814. - 1841.), ruski pjesnik, pripovjedač i dramatičar, uz Puškina najveći predstavnik ruskog romantizma. Kao gardijski oficir bio je dvaput prognan na Kavkaz, dje je u dvoboju i poginuo. Buntovan i osamljen, nezadovoljan i svojom sudbinom i društvenim prilikama, Ljermontov se razvija pod utjecajem Byrona i poezije svjetske boli, a pjeva o snažnim ličnostima, pobuni, slobodi i osamljenosti. Uz lirske pjesme napisao je i nekoliko poema, pisanih ili u duhu ruskih narodnih bilina (Pjesma o trgovcu Kalašnikovu, 1838.) ili u stilu Byronovih pjesničkih pripovijesti (Meyri, 1840., Demon, 1841.), u kojima obrađuje likove tragičnih osamljenika i pobunjenika protiv društva. Takav je donekle i lik Pečorina, glavnog junaka njegova romana Junak našega doba (1838. - 1839.), u kojim Ljermontov stvara prvi ruski psihološki roman, a zahvaljujući vjernim opisima sredine i jedno od prvih djela ruske realističke proze. Roman nije jedinstveno komponiran, već se sastoji od pet pripovijedaka, povezanih ličnošću glavnog junaka, koji predstavlja jedan od najuspjelijih likova u drugoj galeriji "suvišnih ljudi", tako karakterističnih za rusku književnost. Ljermontov je pisao i drame, od kojih je najpoznatija Maskerata (1835. - 1836.).

Roman Junak našeg doba sastavljen je od pet pripovjedaka povezanih glavnim junakom Pečorinom, koji ima mnoge osobine samog Ljermontova. Pečorin je neobično aktivan i kreativan čovjek koji čezne za ljubavlju, ali ga nešto priječi da je dosegne; to je snažna ličnost koja znatno nadvisuje svoju okolinu, to je sanjar koji je u isti mah i skeptik te sumnja u oživotvorenje svojih snova. Pečorin je isto tako, uza sve svoje vrline i vrijednosti, preteča suvišnog čovjeka, kojeg su poslije prikazali, dopunili i raščlanili mnogi drugi majstori ruske proze. Prateći sudbinu toga neobičnog i nadarenog čovjeka, čitatelj zažali što je Pečorin ostao neiskorišten, što je rasipao snagu na trice od kojih nitko nije imao nikakve koristi. Lav Tolstoj je jednom prilikom, žaleći što je Ljermontov onako mlad
izgubio glavu, kazao: “Kakve je snage bilo u tog čovjeka! Što bi on još sve uradio! Odmah je počeo kao netko tko drži sve konce u rukama … Njegova pjesma Borodino klica je moga Rata i mira.”

Možda ću danas umrijeti!… A na zemlji neće ostati nijednog stvorenja koje me je potpuno razumjelo. Jedni misle da sam gori, a drugi da sam bolji nego što uistinu jesam… Jedni će reći – bio je dobričina, a drugi – hulja. I jedno i drugo bit će laž. Pa, vrijedi li onda živjeti? Ipak, živiš – iz radoznalosti, sve iščekujući nešto novo… I smiješno je to i mučno!



https://mega.nz/#!N2pjzYwT!Pur_l3F5ORkIHwDwmiaYelYHn1aEZ_rGGIsOnZVLfKY