Oskar Vajld

Oskar Vajld rođen je 16. oktobra 1854. godine u Dablinu u Irskoj. Njegov otac, Vilijam Vajld bio je uvaženi hirurg, dok mu je majka bila revolucionarna pesnikinja od koje je sam Oskar nasledio talenat za pisanje. S obzirom da je bio dete intelektualaca, kroz dom Vajldovih prolazilo je mnoštvo umetnika i doktora. Deci je bilo dozvoljeno da prisustvuju večerama sa uvaženim intelektualcima, tako da je Oskar Vajld još kao dete razvio sposobnost pripovedanja slušajući veseli žamor oko sebe.Bio je poznat kao osoba koja je ismevala društvo i sve društvene konvencije. Nije bio skroman niti je to krio. Uvek je u prvi plan izbaciovao svoju posebnost i genijalnost.
Rođen je kao drugo dete, dve godine nakon svog brata. Imao je i mlađu sestru koja je umrla dok je još bila dete. Roditelji su mu bili veoma čudni i prilično ozloglašeni u Dablinu.
Pohađao je “Triniti koledž” u Dablinu, nakon čega je, zahvaljujući stipendiji koju je dobio, upisao Oksford gde je na nastavu krenuo 1875. godine, ali je često imao problema sa profesorima – zbog svog ekscentričnog ponašanja.
U vreme školovanja, najveći uticaj u umetničkom smislu, na Oskara Vajlda imali su Svinbern, Volter Piter i Džon Raskin.Tokom života bio je osuđen i na zatvor zbog homoseksualizma, jer je bio u vezi sa lordom Alfredom Daglasom – Bouzijem, čiji je otac, veoma uticajan čovek uspeo da kazni Oskara zbog uplitanja njegovog sina u svoj skandalozni život.Tokom života pisao je poeziju, drame, jedan roman, a radio je i kao novinar.
Među najpoznatijim njegovim delima nalaze: roman “Slika Dorijana Greja”, drame “Lepeza gospođe Vindermer”, “Žena bez značaja”, “Idealni muž”, “Važno je zvati se Ernest”, “Saloma”, poeme u prozi “Umetnik”, “Gospodar”.
Najveću popularnost i uspeh doživeo je nakon što je objavio roman “Slika Dorijana Greja” 1890. godine. Međutim, nakon toga postaje alkoholičar, odlazi u zatvor, nakon čega se njegova slava polako gasi.U mladosti je rekao: “Potpuno sam siguran da ću biti slavan ili bar ozloglašen” – i upravo mu se to i dogodilo, čak i u skoro isto vreme.
Pravo ime Oskara Vajlda je Fingal O’Flaerti Vils. Bio je i oženjen, a imao je i dva sina, ali ga je žena sa decom napustila i emigrirala u Švajcarsku, gde je čak i prezime promenila.Oskar Vajld je umro 30. novembra 1900. godine u Parizu, u siromaštvu, bedi i napušten od svih.

Sretni princ i druge bajke

Na stranicama ove čudesne knjige kriju se važne, velike i mudre istine. To su poruke o onomu što je mudrije od filozofije i moćnije od vlasti, bolje nego sam život... U knjizi su objavljene bajke Sretni princ, Slavuj i ruža, Sebični div, Infantin rođendan, Zvjezdan i slavna raketa. U tim bajkama Wilde ističe dva područja ljepote: prolazno i trajno, malo vrijedno i hvale vrijedno, ali ne daje nikakve naznake da će plemenita djela donijeti ikakvu nagradu osim ostvarenja visokoga estetskog ideala. Mnogi njegovi likovi dolaze do samospoznaje i do spoznaje ružnoći i bijedi, a sam autor veliča moć ljubavi koja je veća od moći zla ili dobra.



https://mega.nz/#!FyQmxKLI!jFo_6wiV6yyH8XOi7maeGN1ykjFPwRfrF8gChVHSXjk

“Mnogi mladići započinju u životu s prirodnim darom za pretjerivanje koje, ako se njeguje u srodnoj mu i naklonjenoj okolini,  ili imitacijom najboljih uzora,  može izrasti u nešto zaista veliko i divno.” – Oscar Wilde

Unuk Oscara Wildea, gospodin Merlin Holland jedini je nasljednik Wildeove ostavštine i kako mu je dojadilo ponavljanje “činjenica” o djedu koje se uporno razvlače po medijima, pobrojao je popularne predrasuda koje, kao se nekim prokletstvom, ponovo i opet tiskaju i prepisuju. No, živimo u svijetu gdje često površne stvari isplivaju na površinu.

Uvijek se pričalo da je Oscar Wilde od mladosti bio homoseksualac što nije točno. Oscar je volio žene, a zaljubio se strastveno u Florence Balcombe koja se nakon dvije godine “hodanja” udala za Brama (“Drakulu”) Stokera uvjerena da veza s mladim Oscarom nije ozbiljna. Oscar nije mislio tako. Ona nije bila jedina žena u njegovom životu pa znamo da je imao nekoliko veza i bio zaljubljen. Još u Dublinu oženio je 1884. Constance Lloyd s kojom je imao dvoje djece. Njegovo “preobraćenje” na homosekusalizam došlo je negdje oko 1886./7. s mladićem koji mu je postao doživotni prijatelj,  Robertom Rossom. Veza koja ga je došla glave i zbog koje ga svijet percipira kao homoseksualca bila je ona s “Bosiejem”.

SVE LAŽI O OSCARU WILDEU

Oscar je istina, volio kićenu odjeću koju je znao nositi. Bio je dobar, drag, zabavan i talentiran te dosljedan, što će mu, kako ćemo vidjeti donijeti propast. Inteligentan, obrazovan, zaslužan za promjenu okrutnog zakona i sve u svemu zanimljiv lik. Iako se “Važno je zvati se Earnest” i “Obožavatelj Lady Winderemere” smatraju arhetipski “engleskim” predstavama Wilde je bio ponosan Irac. Prva stvar koju je na Oxfordu zaboravio bio je doduše irski naglasak, ali, kad su mu zabranili dramu “Salome” otvoreno je optužio Engleze da su “zatucani” i rekao: “Ja nisam Englez, ja sam Irac što je sasvim druga stvar”. Kad je izbio skandal našli su se neki koji su tvrdili kako je “Earnest” bilo kodno ime za gaya, a omiljena zelena boja Oscara Wildea je, po njima, tajni signal da je homoseksualac. Obje su teze nastale kasnije i nemaju veze s Wildeom. Baš kao i ona da je Earnest zafrkancija na Uraniste, one koji prakticiraju uransku ili homoseksualnu ljubav te da je zeleni karanfil znak pariških pederasta. Da je išta od toga bilo točno Edward Carson, branitelj markiza od Queensberryja, Bosieovog ludog oca, u suđenju za klevetu sigurno bi i to izvukao na svjetlo dana kao što je izvukao, po njemu, “gay djelove” iz knjige o Dorianu Grayu. Ali kako je to netočno čovjek se mora zapitati, zašto su ljudi toliko zlobni?

Ponavlja se i kako je uhićenje Oscara Wildea bilo odgođeno na nekoliko sati kako bi on mogao uhvatiti posljednji vlak i pobjeći iz Engleske. Kad je Oscar odbacio tužbu za klevetu koju je podigao protiv oca svog ljubavnika starog lorda koji je Oscara blatio, podmetao mu i na sve moguće načine ga pokušao uništiti zbog obiteljske tajne s kojom Oscar veze nije imao, lordovi odvjetnici poslali su papire direktoru za javne progone koji se pak konzultirao s glavnim državnim odvjetnikom i ministrom unutarnjih poslova da bi se tek tada moglo zatražiti od suca nalog za uhićenje. Oscar je uhićen u 18. 20 kad je još bilo četiri vlaka za Pariz. Ostao je u Engleskoj uvjeren da nije kriv, prestrašen da će ga se majka, otputuje li, doista odreći kako je prijetila. Oscar je dva puta bio procesuiran od – krune. Prvi se puta porota nije složila, pa ga je Kruna iako nije morala, ponovo optužila. To je bio čin vlade koja ga je pošto poto željela zatvoriti. Zato je London dugo čekao da se pomiri s Oscarom.

Često se ponavlja kako je Oscaru kad su ga uhitili, osudili i utamničili, njegov mladi prijatelj i ljubavnik lord Alfred Bosie Douglas, okrenuo leđa. Nije, kaže unuk Holland. Bosie je bio pun podrške Oscaru od prve sekunde kad je izbio skandal. Posjećivao ga je u pritvoru u Hollowayu svaki dan, a u Francusku je otišao prije prvog suđenja na samo jedan dan i to na inzistiranje Oscarovog brata i odvjetnika. Kad su Oscara osudili napisao je obranu njihove ljubavi za jedne francuske dnevne novine koja, srećom, nikada nije objavljena jer bi Oscaru donijela više zla nego li dobra. Kad je Oscar izašao iz zatvora Bosie ga je financijski pomagao i bili su zajedno do kraja. Drugi je par rukava Bosiejeva površnost, netalentiranost i samoljublje. Jedna od toliko puta izrečenih tvrdnji dovela je i do vjerovanja kako je Oscar umro od sifilisa i tako se vjerovalo stotinu godina. Tome je pridonio i Wildeov biograf, Richard Ellmann. Natovariti Oscaru bolest, tako klasičnu za “dekadentne” muškarce senzacionalističko je piskaranje. Zna se, sasvim pouzdano, da je umro od meningitisa – prvo je imao upalu uha koja je, neliječena, završila sepsom i meningitisom.

Oscar je bio hedonist koji je sam priznao kako je svoju “genijalnost stavio u življenje a talent u svoj rad”, ali nije bio bezveznjak kako ga neki pokušavaju opisati. Ponekad se čini da se borba za priznanje Wildea kao velikog pisca vodi i danas. Možda je postao gay ikona iako je govorio o slobodama, o platonskoj ljubavi, o povijesnom kontekstu i mnogo čemu što je bila “viša filozofija” nego li kako je prikazano na suđenju kao sirova sodomija. Oscar je jednom rekao kako mu je “cilj u životu spoznati samog sebe, radije kroz užitak nego li patnju” ali je kasnije, u slavnom “pismu “De Profundis” napisanom iz tamnice priznao da se “samo kroz bol i tugu može postići istinska plemenitost duše”. Na Oscara se danas srećom gleda kao na genija, duhovitog i majstorskog pisca, kao kontroverznog, ponekad i kao blesavog, blistavog, falmbojantnog kako je sada popularno reći i nonšalantnog viktorijanskog dramatičara i to kroz njegova djela poput “Earnesta” i Doriana Graya.

Oscar Wilde bio je pjesnik, dramatičar, književnik, celebrity, dandy, šminker, lajav, pametan, učen, beskrajno duhovit i imao je ljubav prema otkačenoj odjeći – nevjerojatnim kapama i ljiljanima, poziranju i pompoznosti. Izjavio je kako se najradije diže poslijepodne iz postelje, imao je averziju spram sunca, gajio je strast za klasični stih, a pretjerivanje i nadodavanje je od njega činilo sjajnog pripovjedača ali i pisca.

Njegov je rad i njegov duh i dan danas živ, nasmijava nas i straši, tjera da se zamislimo ili samo, hm, “samo” ostanemo zadivljeni rečenicama. Istina, bio je duhovit i komičan taj Oscar. Možda su zato njegova djela i dan danas pred raznim porotama i nikako da se dogovore je li on genijalac i spada li u vrh književnosti ili je klaun koji se slikao s ljiljanima i zabavljao dokona londonska društva. Da se suđenje nastavlja i danas svojevrsni je paradoks koji je dio trajne sudbine Oscara Wildea. Na sreću, većina smatra kako je “ipak” riječ o sjajnom književniku a njegovi su citati svakodnevno na mnogim društvenim stranicama, putuju internetom i po tome je jedan od citiranijih književnika u 21. stoljeću. A ove će zime biti 113 godina kako je umro.

Oscar Wilde,danas je i priznati pisac i tema raznih naklapanja, prepričavanja poluistina, kako to već bude s onima koji su, živi ili mrtvi -celebrity u pravom smislu te riječi. Hvaljen i slavljen pa prezren i odbačen umro je premlad, ali njegova je ostavština dragocjena i velika. Osim “Sretnog princa” napoznatiji je lik prekrasan i izopaćen Dorian Gray, djelo koje je, bez cenzure, izdano tek – 2011!!

POBIJEDI LI UMJETNIK NAD GRUBIJANOM?

Oscar Wilde bio je izvanredan pripovjedač, jedan od onih rijetkih koje slušate s užitkom jer to želite, a slušate ga bez daha i vidite pred očima sve o čemu pripovjeda. Takav je bio i Yeats, njegov prijatelj i zemljak. Kada je Oscar pao u nemilost zbog skandala mnoge je pozajmice i mnoge večere dobio nakon što je obećao kako će im, poslije, ispričati priču o svemu što se događalo. Wildeu se nije dalo pisati, nije imao strast ili potrebu ispisivati stranice i stranice papira, zdvajati je li bolje napisati ovako ili onako. No, pričati je volio. Mislio je kako je pisanje dobro za ventiliranje ogromne intelektualne energije koju je imao, ali da tomu to nije cilj. Kada mu je život postao cirkus rekao je kako je njegova najveća uloga i uspjeh, “da umjetnik pobijedi nad grubijanom”. Njegova je književnost umjesto da mu bude umjetničkim iskazom, postala pozadina stvarnom umjetničkom životu. Wildea je privlačila i fascinirala granica dobra i zla i nije ga opijala ljepota više nego li duša ali, kada pretpostavlja ljepotu on to čini iz poluozbiljne i poluiskrene potrage za onim stvarnijim, manje društveno zadanim i time manje licemjernim. Ta ga je potraga dovela do “divljeg individualizma” i do onog što se u 19. stoljeću smatralo krimenom – “seksualne devijacije”. Smatra se da je Wildeova homoseksualnost bila u službi potrage za samoidentitetom a da nije protestantizam ili pravila jedino što određuje čovjeka. Protestantska elita, stroga građanska moralna represija, svakako licemjerje i dvostruki životi – sve je to Wilde prezirao a kada je počeo rušiti pravila gadno mu se obilo o glavu.

Isto tako laž je da je bio lijen. Dvije je godine uređivao high-profile časopis za žene, pisao metre provokativnih i kontroverznih kritičkih eseja, mnoge recenzije izložaba, kazališta i knjiga. Dva se puta, neuspješno, prijavio za inspektora škole, a da su ga primili Oscarov bi učinak na englesko obrazovanje bio zapanjujući.

ČASNO IME RODITELJA

William Wade i lady Jane Francesca Wilde, Oscarovi roditelji, bili su u Dublinu slavne osobe, svaka za sebe ali i kao par. William Wade bio je ugledni liječnik za uho i grlo kojemu se pripisuje rečenica da je “medicina grana znanosti”. Imao je uspješnu praksu, napisao je brojne knjige o svojoj specijalnosti od kojih su neke postali udžbenici, standardni i univerzalni slijedećih nekoliko desetljeća. William je dobio viteštvo za svoj rad a osnovao je prvu oto-ofto bolnicu, St. Mark’s Ophthalmic Hospital, u Velikoj Britaniji o svom trošku, a koja je liječila siromašne. Ostavio je i podjednako cijenjene vodiče za putovanja, povijesne knjige i pjesme, i dan danas ga se smatra odličnim i pouzdanim izvorom za povijest Irske 19. stoljeća. Sir William je objavio niz knjiga i studija o keltskim starinama i irskom folkloru. Bio je talentirani sugovornik, vodio aktivan život i bio centralna figura elitnog društva Dublina. Majka, Lady Wilde bila je agitatorica za irsku neovisnost, (Zeleni pokret), revolucionarna pjesnikinja, kritičarka i rana zagovornica ženskog oslobođenja. Bila je genijalka – tako je mislila o sebi ali i mnogi su o njoj mislili kao takvoj. Mnogo njenih osobina naslijedit će Oscar.

Bila je ekscentrična a sam je Yeats rekao da “kada netko sluša Lady Wilde i sjeti da je Sir William Wilde bio slavan pripovjedač morate naći za prekrasnu činjenicu da bi Oscar Wilde trebao biti najveći govornik našeg vremena…” Mama nije bila samo ljupka gospođa već su je skoro bacili u zatvor zbog nadahnutih, zapaljivih, protuengleskih napisa a prevela je jednog pomeranskog književnika što joj je donijelo priznanje ali i utjecalo na Oscarovo pisanje. Oscar je napisao, kad je završio u zatvoru, kako su mu “majka i otac ostavili ime koje je bilo časno i plemenito ne samo u književnosti, umjetnosti, znanosti, arheologiji već i povijesti Irske a u doba evolucije nacije.”

Ekscentrična i talentirana mama koja je samu sebe prozvala Speranza kako bi se povezala s Danteom i talijanskom aristokracijom od koje, vjerovala je, potječe, toliko je svojega prenijela na sina da nije bilo moguće da mali ne izraste ili u tragičnu figuru zlatnog dječaka koji će se odati alkoholu ili opijatima pa zgasnuti prije 25-e godine ili u velikana. Oscar je uz nju zavolio paradoks ne sanjajući da će mu život završiti – paradoksalno. Rođen u stimulirajućem okruženju, 16. listopada 1854., u Dublinu, u protestantskoj obitelji. Osim mame i tate tu je bio i dvije godine stariji brat Willie koji će kasnije raditi kao novinar u Londonu. Wildeovi su živjeli na sjevernoj strani trga Marrion, u dobrom susjedstvu gospode koja teži aristokraciji. Speranza je održavala tjedni Salon u sobi u koju je udaralo sunce, ali bi svejedno upalila sve svjećnjake akako bi privukla, kao leptire, najbolje i najsjajnije umove Dublina. Uspjela je, naravno, i u dnevnu sobu Wildeovih svraćali su umjetnici, intelektualci, pisci, slikari, znanstvenici. Oscar je od malena ne samo smio boraviti s odraslima već su ga i ohrabrivali da sjedi s “facama”. Pokupio je niz anegdota, sjećanja i mnogo toga naučio, saznao za neke pisce i neke knjige koje dječacima njegove dobi nisu bile poznate a znao je i zabavljati goste pričama. Roditelji su mu prepričavali mitove i legende o irskom junaštvu, o precima što je u dječaku, kako to već ide, razvile bujnu maštu. Od malena je, kod kuće, učio francuski i njemački, talijanski i starogrčki.

ŠKOLOVANJE

Devetogodišnjeg su Oscara poslali na školovanje, 1864. u Portora Royal School u Enniskillenu u kojoj će nekoliko godina kasnije učiti i Samuel Beckett. Učenici ove škole zabrazdili bi u klasike, škola je bila miljenica irskih profesionalca, a ravnatelj William Steele, liberalan, odškolovan na Trinity Collegu, imao je ambiciju “razvijati školu da postane ne samo najbolja u Irskoj već da se može natjecati s najboljim školama Engleske”. U to je vrijeme tata William dobio imanje oko Conga pa se s obitelji iz kruga “građana” preselio u krug “seoskog plemstva”. Nisu Wildeovi bili bogataši, ali su živjeli van kruga siromaštva, a otac je, bez obzira na seosko imanje bio pripadnik viktorijanske srednje klase iako je pokušavao svoju djecu sačuvati od nje. Oscara i majku često opisuju kao snobove što nije sasvim točno. Oscar je susosjećao sa žrtvama društva (na kraju je bio žrtvom istog) ali iako je bio za individualnost trudio se “ići” za ostalima, slagati se, pripadati. Možda je u njemu bilo straha iz iskustva – otac je pao s trona jednog od najuglednijih Dublinaca – prvo u financijske nevolje koje su za sobom, naravno, povukle ispadanje iz društva. Otac se razbolio, dobio živčani slom i na kraju umro.

Visok 191 cm i pomalo nezgrapan Oscar je dobio mjesto na Trinity Collegu 1871. u Dublinu, (u kojem je, kao što ste mogli pročitati na “Čitaj knjigu” jedna od najljepših knjižnica). U školi je njegovo ime ugravirano u ploču izuzetnih učenika – lako je pobijedio na natjecanju na grčkom. To je iznenadilo sve koji su ga smatrali sjajnim, ali lijenim klincem. Osvojio je sve važne nagrade koje se na collegu usvojiti moglo. Tako i Zlatnu medalju Berkley koju je kasnije u životu nekoliko puta založio kako bi preživio. Nije se baš družio s kolegama, ali je dao svoj obol “Helenističkim novinama” i sprijateljio se s Johnom Pentlandom Mahaffeyom, tada vodećim u grčkom, koji mu je otkrio i postojanje tzv. “grčkog ideala”. Počeo je studirati i estetiku, čitao Morrisa, Ruskina, Rosettija a preko potonjeg je naučio sve o Prerafelitima, bratstvu slikara koji su, između ostalog prikazivali svece realistički što se mnogima nije dopalo.

Promjena koju je Oscar doživio van iz kuće i došao u srce imperijalnog sustava obrazovanja i morala je biti zabavna. Maturirao je na Magdalen Collegeu u Oxfordu. Prijateljstvo s Johnom Ruskinom i Walterom Peterom opravdala je ljubav prema renesansi. Smatrao je kako je renesansa dala najviše što se kvalitete i postignuća tiče, a vrijeme u kojem je živio nastavak je tog prosperiteta. Po nekima je tu i s divljenjem gledao mladiće, nalik grčkim bogovima ali sada je već manje-više jasno da Oscar nije imao homoseksualnih sklonosti ili ih, barem, tada nije bio svjestan. Vrijeme je ovo zbunjenosti i konflikta – filozofija Ruskina i ona Patera, katoličanstvo i slobodna masonerija, heteroseksualnost ili homoseksualnost. On se izdvaja od ostalih kolega – ekscentrično se odjeva, ekscentrično se ponaša, nije odveć zgodan, ali je s vremenom naučio vladati svojom pojavom.

Prvu zbirku stihova “Poems” (Pjesme) objavio je 1881. a Wildeove manire i odjeću u svojoj su komičnoj operi “Patience”, (Strpljivost), kažu ismijali i Gilbert i Sullivan. Zapravo ni to nije točno – ismijavali su Prerafaleite i Rosettija. Nije bilo teško jer su Prerafeliti bili živopisna grupa.

Koliko god je Oscara nosilo intelektualno i stimulativno okruženje emotivno se raspao kada mu je umro otac, a obitelj se našla s malo novaca aimnogo dugova. Njegovi su oxfordski dani srećom već završili a mama je preselila u London kako bi izbrisala osudu i prošlost te ponovo uspostavila svoj Salon, u Chelseju, tada veoma bohemskoj četvrti grada. Ponovo je njen Salon postao okupljalište najbistrijih i najvećih umova. Oscar je objavio “Poems” 1881. s umjerenim pohvalama ali prepoznali kao talent čije će vrijeme tek doći.

SLOMLJENO SRCE

Oscar je doživio još jedan udarac, ljubavni. Jedna od tri najljepše viktorijanske djevojke toga doba, Florence Balcombe nakon kratke veze napustila ga je bez riječi i udala se za Brama Stokera. Smrt oca bila je veći šok pa je Oscar pomalo uživao u drami koju mu je dala uloga napuštenog ljubavnika.

Kada je doselio u Chelse našao je aktivnosti koje su mu bile taman – modernisti su bili podjeljeni na prerafaelite Ruskina i sljedbenike Whistlera (ovi drugi su bili zabavniji). Oscar je otišao zabavnijima. S novcima je kuburio pa se zaputio na američku turneju kao predavač 1882. i to je bilo izuzetno uspješno. Propovijedao je “kult umjetnog”, igrao ulogu estete, odjeven kao kicoš (i ne, nije cariniku rekao da nema ništa za prijaviti osim svoje genijalnosti, zapravo, nikada to nije rekao). Posljednja izjava na turneji koju je dao jednom američkom novinaru zabavna je:” Kažu da dobri Amerikanci, kada umru, odu u Pariz. Ja bih dodao da kada loši Amerikanci umiru, ostaju u Americi.” Što je s Englezima koji odu u Pariz osjetit će sm…

Predavao je preko “bare” o dekorativnoj umjetnosti i svemu što je smatrao zanimljivim. Amerikanci su ga voljeli – bio je slavan kao šminker koji se slika s ljiljanom u ruci i zagovara estetizam a da sam skoro pa ismijava ikakvu estetiku ekscentričnom odjećom. Istovremeno, bio je pametan, obrazovan i zanimljiv. U Europu se vratio kao uspješni predavač koji je u devet mjeseci održao 140 predavanja, upoznao mnoge književnike i znanstvenike, a najviše mu je značio susret s Waltom Whitmanom kojem se divio. Sada je mogao okrenuti stranicu broj dva u životu. Počeo je pisati. Sada su i tu tražili da predaje pa je putovao po Engleskoj i Irskoj.

Slijedećih je nekoliko godina živio u Britaniji i Francuskoj a prekrasan Art Nouveau i deviza “umjetnost radi umjetnosti” mu se dopada. Prvi komad “Vera: Or, the Nihilists (Vera ili nihilisti) postavljena je 1883. u New Yorku jer je u domovini nitko nije želio izvesti. Od 1883. do 1884. drži predavanja po Engleskoj a piše drugi komad, “The Duchess of Padua” (Vojvotkinja od Padove) koja isprva nije doživjela uspjeh. Bio je izvanredan govornik, pripovjedač, duhovit i samouvjeren, dobroćudan i otvorenog duha i podjednako su ga voljeli u otmjenim kućama, umjetničkim krugovima i polusvijetu, zarađivao je i uživao u životu neženje.

BRAK S CONSTANCE

Odjednom je odlučio napustiti taj život jer ga je pogodila Amorova strijela kad je upoznao Constance Lloyd, kćer dublinskog odvjetnika s dobrom financijskom pozadinom. Udvarao joj je dvije godine i vjenčali su se krajem svibnja 1884. Brak je bio primjer svega lošega što se izroditi može u vezi zapanjene i nezahvalne žene sasvim osrednje inteligencije koja je povjerovala u blistav svijet “princa” estetike. Oscar je uvjerio Constance da odjene krem haljinu s visokim ovratnikom i velom i vjenčanje je bilo lijepo i nekonvencionalno. Muškarci su bili odjeveni u “dekadentne” nijanse. Djeveruše su imale Surah svilu boju zelenog ogrozda sa žutim pojasevima, a u svatovima su Whisteler i Sargent. Poslije vjenčanja uselili su u Chelsea, u kuću na 34 Tite Street uređenu po savjetima Whistlera, u stilu koji je nagovjestio edvardijanski stil. Gosti su prepričavali kako je mladenka bila sramežljiva i nalik na lutku koja je visila na svakoj Wildeovoj riječi, govorila je malo, je li mislila ne zna se ali je djelovala kao scenografij. Nije jasno zašto se Oscar vezao za ženu koja mu se divila ali ga nije cijenila, koja je bila više dijete nego li odrasla žena no brak je bio sretan a Oscar je volio ulogu muža i oca. Skandal nastaje u društvu kad prvo izdanje Mahaffyjeve knjige o društvenom životu Grčke, od Homera do Menandara, objašnjava da Grci radije vole lijepe grčke dječake jer žene “nisu dovoljno kultivirane da bi bile zanimljivo društvo”. Kasnije je taj dio bio iz knjige izbrisan jer je Mahaffy dobio toliko kritika i optužbi da brani i zagovara homoseksualnost da je skoro izbio skandal. Ali, mladost dijeli mišljenje s Mahaffyjem i cijeni muško prijateljstvo koje smatraju iskrenijim.

Mnogo se pisalo o braku Oscara i Constance. Je li moguće da briljantni ljudi žene prosječne žene kako bi im bile produžetak, nositeljice djece dok je bilo smatrano kako je samo drugi muškarac dostojno društvo? Zvuči šovinistički i nije to odgovor na pitanje. Oscar je cijenio svoju majku i volio njeno društvo. Constance je bila lijepa, mlada i draga. No, njih je dvoje imalo na kraju, kažu, užasan brak a Oscar se nije radije družio s društvima nego li se posvetio sinovima – Cyiril je rođen 1885., a Vyvyan 1886.

Kuća je bila puna prijatelja, umjetnika raznih fela s kojima se sprijateljio a živjeli su od prihoda koje je imala Constance. No valja reći i da im je brak u početku bio sretan, da je on mislio kako je sa ženom moguća veza a onu vezu s Rossom je zaboravio. Tako je bilo i očekivano od njega.Uostalom, mnogo je muškaraca u to vrijeme imalo dvostruke živote i znalo se da su homoseksualci ali sve dok su se ponašali u skladu s društvenim pravilima, ženili se i imali djecu…. nije bilo važno imaju li ili nemaju i ljubavnika. Tako je bilo donedavno, tako je i dalje u mnogim slučajevima. Muškarci toga doba imali su svoje klubove, večere, sportove, večeri, ručkove, ladanja… u koje žene nisu ni nos mogle pomoliti.

Koliko god je pokušao biti “ispravan” nije išlo. Tako je taj Oscarov domaći život kratko trajao. Preuzeo je uređivanje ženskog magazina “Lady’s World magazine” 1887. ali je tada počeo pisati ludim tempom i tako će biti sedam godina. Pitomi mu je život dojadio 1889., otišao je iz magazina i više manje iz braka, objavio je provokativne eseje u kojima se bavio umjetnošću radi umjetnosti (L art pour l art). Knjiga “Intensions”, “” sadrži eseje poput: The Decay of Lying”,”Propast laganja” (u “The Nineteenth Century” magazinu) “The Critic as Artist”, “Kritičar kao umjetnik”, “Pen”, “Olovka”, “Pencil and Poison”, “Olovka i otrov” i “The Truth of Masks”, “Istina o maskama”. Napisani su kao dijalozi između Platona i njegovih mladih učenika, jedna intelektualna vježba postala je kasnije ono što je Oscar živio. Objavio je priče “Sretni princ i druge priče”, “The Happy Prince and Other Tales”, zbirku originalnih bajki 1888. koje do danas nisu izgubile ni mrvicu ljepote, šarma i popularnosti. A godinu iza objavio je esej o Shakespearovim sonetima u magazinu Blackwood pod naslovom “The Portrait of Mr. W.H.” Teorija je danas da su mnogi soneti posvećeni – muškarcu.

Sljedećih je pet do sedam godina doživio vrhunac slave kada je objavio, producirao duhovite (i skandalozne komade): “The Importance of Being Earnest”, “Važno je zvati se Ernest”, “An Ideal Husband”, “Idealni muž”, “Lady Windermere’s Fan”, “Obožavatelj Lady Windermere”, ” A Woman of No Importance”, “Žena bez značaja.” Objavio je i najpoznatiji i možda najbolji rad – fenomenalnu “Sliku Doriana Greya” 1890. Zbog Doriana Graya zbog žena ga je gnjavila kako s njom više nitko ne želi razgovarati nakon što su pročitali “tu groznu knjigu.” Javnost ga je percipirala kao izvanrednog pisca drama i koliko du god na prvu djelovale kao vesele i satirične komedije ispod površine bilo je mnogo tame.

Sve pohvale i popularnost Oscara su zanijele i postao je samosvjestan, sve više iskren, zapravo nemoguće iskren a pričao bi o svom zanimanju za homoseksualizam i platonizam. Objavio je i nekoliko eseja 1891. i tri knjige koje govore o svemu što ga zanima: namjerama, estetici, filozofiji, lordu Arhuru Savileu i njegovom zločinu… Dorian Gray je i dalje dizao prašinu kao nemoralna knjiga ali su mu tiskali drugu zbirku priča u kojima su objavljene “A House of Pomegranates”, “Kuća šipka” a radio je i na produkciji komada ” The Duchess of Padua”, “Vojvotkinja iz Padove.”

Sreo je iste te 1891. šarmantnog, temperamentnog lorda Alfreda Douglasa zvanog Bosie, oxfordskog studenta i prvo su se sprijateljili. Bosie je bio treći sin devetog markiza od Queenberryja, čudnog čovjeka koji je bio ekscentričan i ne baš pri sebi. Lord Queenberry se razveo od Bosiejeve mame zbog preljuba a mali je s mamom i inače bio bliži nego s tatom s kojim mu se odnos pogoršavao. Bosie je upisao Magdalen, pokazivao talent za književnost i, iako nikada nije diplomirao, bio je popularan u društvu. Uz to je bio zgodan i upuštao se u ljubavne avanture, uglavnom homoseksualne. Oscar je bio 16 godina stariji od tada 20godišnjeg Bosieja. Oscar je bio drugačije popularan a uspjeh mu je donijela predstava “Lady Windmere’s Fan” koja je bila postavljena u kazalištu St. Jamesa. Na francuskom je napisao “Salome” ali komad nije u Engleskoj postavljen jer je neki stari zakon zabranjivao prikaz biblijskih likova. Napisao je u to vrijeme i “Važno je zvati se Earnest”. Kako zakon o biblijskim likovima nije na snazi u Francuskoj, slavna Sarah Bernhardt 1894. postavlja “Salome” u Parizu a Oscar dramu objavljuje na engleskom u domovini iako se ne prikazuje. Ali, čita se.

Komad “Idealni muž” 1895. je postavljen na pozornici Haymarket Theatrea i Oscar je na vrhuncu. Oba su komada popularna, kritičari ih hvale, ljudi hrle u kazališta, svi žele biti blizu duhovitog, ekscentričnog, lajavog i zanimljivog pisca koji je, usput budi rečeno i uspješan. A onda – pad i slom.

Prijateljstvo se s Bosiejem nastavilo i Oscar je zanemario obitelj a Douglas studije. Oscara je osvojila ljepota i aristokracija mladića a malac je bio tašt pa mu je laskala intimnost s tada najuspješnijim i svakako najpopularnijim piscem tog doba. Malac je dobivao mnogo pažnje a to mu je pasalo, a s Oscarom je imao klik na intelektualnoj osnovi i emotivno su se dobro slagali. Iskusni je Bosie pogurao Oscara u tom pravcu pa im je išao i tjelesni dio veze. Bosie je kasnije rekao kako nije njega Oscar odveo na stanputicu već da je on Oscara gurnuo u provaliju. Kaže, nesvjesno.

Bosie je bio zgodan, razmažen, neoprezan, prokockao bi novac ili ga potrošio na druge dečke a očekivao da Oscar plati sve i da živi kao on. Često su se svađali, nekoliko puta prekinuli ali se i pomirili. Pokušao je pisati, loše je prevodio s francuskog Oscarova djela pa je ovaj sam sređivao prijevode jer su izdavači bili poluludi od bahatog i polupismenog klinca. Kada je mali dobio gripu Oscar ga je njegovao a kada se Oscar razbolio mali se preselio u Grand Hotel, na Wildeov 40-i rođendan i poslao mu pismo u kojem je napisao kako je sobu uzeo na Oscarov račun. Staru je odjeću poklonio muškoj prostitutki i zaboravio iz džepova izvaditi stvari, pa tako i pisma koje je razmjenjivao s Oscarom – naravno da je pala ucjena.

Krenula su govorkanja pa ogovaranja i možda bi se smirio i taj skandal da se nije umješao Bosiejev tata, Lord Queensberry, (kojeg pamte jer je strpao u zatvor Oscara i zapravo ga uništio a uvijek spomenu i kako je izmislio pravila za boks). Počeo je maltretirati i slijediti Oscara. Lord navodno nije bio skroz normalan, često je ljudima prijetio bičem, svađao se sa svima a strast i upornost s kojom je slijedio Oscara dovelo bi danas do uhićenja bio on lord ili ne.

Prvo je napao sina jer je bez diplome napustio Oxford prijeteći mu razbaštinjenjem i uskraćivanje novca. Mali je posalo telegram: “ti si baš smješan mali čovjek”. Stari je u drugom pismu prijetio da će ga uništiti i optužio ga da je lud. I zaprijetio je da će od svega napraviti javni skandal ako nastavi vezu s Wildeom. Mali je tati poslao razglednicu na kojoj je napisao samo “prezirem te” i jasno dao do znanja da će biti na Oscarovoj strani i to s napunjenim revolverom. Onda je tata nazvao sina jadnim bićem i dodao kako se zato i razveo od njegove mame, da “ne bi na svijet više donio bića poput njega a da je dok je Bosie bio beba nočima lio gorke suze jer je takvo biće donio na svijet.. takav zločin… ” No, dogodilo se još nepto. Najstariji sin (najstariji Bosiev brat), i nositelj naslova lorda s pravom nasljeđivanja naslova markiza poginuo je u lovu 1894. Ali, lord Drumlanring je, šuškalo se, imao homoseksualnu vezu s premijerom lordom Roseberyjem. Stari lord i markiz je podivljao i odlučio spasiti bar jednog sina. I otpočeo kampanju protiv pisaca. Pokušao je upasti na premijeru “Earnesta” i gađati Oscara trulim povrćem ali mu je Oscar zabranio ulaz u kazalište. Ostavljao mu je posjetnice kao Wildeu sodomitu (ali je riječ krivo napisao, kao “somdomite”).

Oscar ga je iako je njegov homoseksualizam bio javna tajna, nakon te posjetnice, 1895. tužio za klevetu jer ga je lord olajavao gdje je stigao no Oscar nije imao toliko veza kao lord iako su na njegovoj strani i uz njega bili Robbie Ross, Frank Harris, George Bernard Shaw. A lord je London okrenuo naopačke ne bi li našao dokaze kojima bi potvrdio klevetu. Već je nekoliko strastvenih pisama koja je Oscar napisao Bosieju kružilo Londonom, poslužili su mu i djelovi nekih Oscarovih djela a sve ne bi li pjesnika osudili. Oscar odustaje od kletve ali stari lord od osvete – ne. Oscar je morao platiti sve troškove straom lordu i time je bankrotirao Zapravo bi Oscar odustao od tužbe jer je stari bio poznat kao ekscentrik koji je bjesnio na inače neuhvatljivog i neposlušnog sina, ali Bosie koji je mrzio oca sebično je nagovorio Oscara neka ga samo tuži. Mislio je da će bard poniziti omrznutog oca a Oscar je pristao umjesto da se prikloni svom zdravom razumu i inače dobroj prosudbi. Zanesen Bosiejem poslušao je klinca.

Novi su dokazi nađeni na unakrsnom ispitivanju, dovedeni su neki muškarci-prostitutke koji su potvrdili da su imali sex s Wildeom i Wilde je prvo pritvoren zbog homoseksualnosti. Na prvom suđenju je oslobođen (uz kauciju od 500 GBP) ali je na drugom porota osudila Oscara i u sekundi je proglašen krivim. Mogao je pobjeći da ga majka i Bosie nisu nagovorili da ostane uvjereni da će biti oslobođen. No suca su razbjesnili detalji o gey životu koji su vodile više klase, pa i visoke, polusvijet i nije bilo natrag. A evo što je rekao na sudu, u svoju obranu 1895.

”Ljubav koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime” (citat iz jednog soneta Lorda Bosie Douglasa) u ovom vjeku predstavlja onu veliku privrženost zrelog muškarca mladiću, sličnu onoj koja je postojala između Davida i Jonatana, na kojoj je Platon zasnovao cijelu svoju filozofiju, i koju možete naći i u Shakespeareovim sonetima. To je ono duboko duhovno prijateljstvo koje je podjednako čisto koliko i savršeno. Ono prožima i definira velika umjetnička djela kao što su Shakespeareova i Michelangelova, pa i ova dva moja pisma (Oscarova pisma Bosieu, koja su kao dokaz čitana na suđenju,) takva kakva jesu. Taj je odnos u ovom stoljeću sasvim pogrešno shvaćen, toliko pogrešno da se on onda i može opisati kao ”ljubav koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime”, te se, zahvaljujući tom nerazumijevanju, ja sada i jesam tu gdje jesam. No ova privrženost je lijepa, profinjena i predstavlja najuzvišeniji oblik koji privrženost može zauzeti. Nema ničeg neprirodnog u vezi s njom. Jer ona je intelektualne prirode i uvijek se iznova obnavlja između odraslog i mlađeg muškarca, gdje odrastao muškarac ima intelekt a mladić svu radost, nadu i sjaj života koji je pred njim. Da to mora biti tako, svijet ne može shvatiti. On se tome ruga, i ponekad, zbog te privrženosti, stavlja čovjeka na stup srama.

Optužen je i osuđen za sodomiju za što je kazna dvije godine robije s prisilnim radom “zbog nakaznog ponašanja” prvo u Pentovilleu, a onda u Wandsworthu. Oscar koji je do jučer bio blistava zvijezda kazališta, krugova, večera i zabava sada je ponižen čovjek koji je izgubio sve. Bankrotirao je, izgubio zdravlje. Ona njegova misao kako postoji samo jedna stvar na svijetu koja je gora od toga da se o vama priča, a ta je da se o vama ne priča nekako se stopila u jedno. O njemu se i pričalo i nije pričalo ali sve u šapatu i s prezirom. Bosie je otišao u Francusku. U početku je pisao pamflete i pisma i članke u obranu i Oscara i homoseksualnosti ali nije pomoglo ni njemu, ni Oscaru…

Uvijek se pričalo kako je Oscar imao nekoliko prilika da pobjegne iz zemlje nakon suđenja. Nije. Da je mogao pobjeći prije je, ali mu je mama Sperenza rekla da ostane li, bit će uz njega. Ako ode, odreći će ga se. Irska tvrdoglavost i nevoljkost spram britanskog sistema, pa tako i pravnog, dio je razloga zašto je ostao. Oscar je bio u zatvoru do 1898. jer mu je sudac dao maksimalnu kaznu od dvije godine a poniženje ga je nagnalo da u zatvoru napiše “De Profundis” dirljiv opis duhovnog napredka i vjerskog uvida – u obliku je pisma. Gorkog pisma kojeg piše – Bosieju. Povukao se iz produkcije Blade o Reading Gaol, povukao je i nekoliko članaka o užasnim uvjetima u engleskim zatvorima ali je ipak jedan pridonio donošenju zakona o spriječavanju zatvaranja u zatvora djece. Dio “De Profundisa” objavit će 1905. a cijeli – 1962. To je izuzetno, autobiografsko pismo, u kojem se prisjeća kako je došlo do toga da sam sebe uništi. Zato je danas ikona gey pokreta jer je sve oko suđenja pokazalo kako je položaj homoseksualaca u tadašnjoj Velikoj Britaniji bio težak – znalo se da postoji, tajno je toleriran ali ne ako procuri u javnost. Ako procuri, sjeku se glave. Zato ga danas slave u Engleskoj kao čovjeka koji je omogućio da ona postane zemljom tolerancije. A nikada nije javno priznao da je homoseksualac, kao ni Whitman.

Constanca i sinovi Vyvyan i Cyril promijenili su prezime u Holland nakon što je Oscar završio u zatvoru. Cyril je, kasnije, poginuo u Prvom svjetskom ratu u bitki kod Festuberta u Francuskoj gdje je i sahranjen.

Kada je izašao iz zatvora,19. svibnja 1897. narušenog zdravlja, otišao je u Italiju pa u Francusku gdje ga je većina nekadašnjih znanaca i prijatelja odbila iako su mu se nekada divili. Aubrey Beardsley koji je ilustrirao “Salome” i umirao od sušice, prelazio bi na drugu stranu ulice kada bi vidio Oscara. Oscarov stari mentor, Mahaffy, ako bi ga netko pitao o njegovom štićeniku samo bi promrmljao “Mi više ne pričamo o Wildeu”. Constance bi mu slala džeparac ali ga nije željela vdjeti (što njemu nije smetalo) niti mu dozvolila da vidi vlastitu djecu (što ga je smetalo). Kako bi izbjegao neugode u Parizu živi pod imenom Sebastian Melmoth.

Danas kažu da mu je najpoznatija pjesma, “The Ballad of Reading Gaol” , “Baladu o redinškoj tamnici” iz 1898. kao i dva pisma koje je napisao o zatvorskoj reformi. A o Greyu i Earnestu da i ne govorimo. Constance je umrla te iste 1898.

Kratko se i romantično sreo s Bosiejem i ono malo novaca mu je izbilo iz ruku i tri je godine čekao da – umre. Ali, i to je samo priča jer mu je Bosie davao novac kako nam je rekao unuk. Bili su zajedno sve do Oscarove smrti iako po nekima nije to više bila ljubav, više prijateljstvo. Živjeli su skupa u Rouenu gdje su se poslije zatvora našli, u kolovozu, ali pritisak je i dalje bio strašan a nisu imali ni novaca. Doduše Bosie je dobio novac od nasljedstva ali nije želio dati Oscaru nikakav stalni prihod, osim ponekih “donacija”,

Wilde je otišao u Pariz a mali u Englesku. No, slavu ili priznanje Oscar više nije doživio.

Prije nego je umro prešao je na katoličku vjeru i kršten je po vlastitoj želji. Kada je umro od meningitisa, a umro je 30. studenog 1900. u 46 godini, sam, usamljen, u hotelskoj sobi “Hotel D’Alsace” u Parizu taj je čovjek bio lišen svih bahatosti, ljepote, muževnosti, duhovitosti… zapravo je sličio na ono slabašno truplo kakvo je bio Dorian Gray nakon što je njegova slika – uništena.

Pokopan je na groblju Bagneaux kraj Pariza, šestorazrednom groblju, za siromahe. Oscarov prijatelj i izvršitelj oporuke Robert Ross anulirao je bankrot plativši sve dugove i kupio parcelu na slavnom groblju Père Lachaise. Prodao je Oscarova djela, uključujući i “De Profundis” i pisma Lorda Alfreda Douglasa, Bosiea, a nagodinu je prijateljica Helen Carew donirala 2000 GBP za podizanje spomenika 1854. plativši mladom kiparu Jacobu Epsteinu. Recimo i to da se Bosie na sprovodu i prije držao kao glavni tugovatelj ali i da se uspio posvađati s Rossom.

Kažu da su mu posljednje riječi bile: “Moje se tapete i ja borimo u dvoboju na život i smrt. Jedno od nas dvoje mora izgubiti.”

Anđeo koji je na grobu imao je genitalije ali su one odvaljene pa je danas anđeo bespolan. Mladi je kipar postao Sir Jacob Epstein a njegov je pepeo kasnije sahranjen kraj Oscarovog, 1950. a na molbu preminulog Epsteina.

Na slavnom Père Lachaise groblju poklonici odnosno poklonice Oscara Wildea ostavljale su otisak usana premazanih ružem na spomeniku. No, nakon obnove spomenika to je zabranjeno jer masnoća iz ruža uništava kamen. Padne li vam to na pamet, kazna za poljubac Oscaru Wildeu je 9000 eura!

I stari je lord umro iste godine kada i Oscar a Bosie je naslijedio skromno bogatstvo koje je jako brzo potrošio na kockanje. Dvije godine poslije Oscarove smrti, 1902. zaljubio se u Olive Custance, pjesnikinju koja je imala svoj novac. Vjenčali su se 1902., imali sina Raymonda Wilfreda Sholto Douglasa koji je rođen iste 1902. a problem im je uvijek bio novac koji je Bosieju curio kroz prste.

Bio je pisac, pjesnik, kritičar, izdavač književnih časopisa a brak se raspao 1913. najviše jer se svađao s Oliveinim tatom koji je bio zgrožen kćerkinim izborom. Bosie i Olive su ostali prijatelji i nisu se službeno razveli jer je Bosie 1911. prešao na katoličku vjeru. Živjeli su skupa i 1920. ali problemi sa zdravljem koje je imao njihov sin uništili su brak do kraja.

Posljednjih je deset godina Bosie proveo u mjestašcu kraj Brightonea uz pomoć prijatelja koji su ga uzdržavali i koji su pokušali čak od premijera peticijom ishoditi mirovinu za Bosieja ali nije im upalilo. Napisao je Bosie nekoliko solidnih soneta ali nisu bili bogznašto pa je ostao zapamćen kao Wildeov križ a ne kao pjesnik. Što se seksualnosti tiče, cijeli je život više manje negirao biseksualnost u mladosti, homoseksualnost nije porekao, bar što se veze s Wildeom tiče a priznao je i sve one veze koje je imao na collegu. Kasnije se kajao i rekao kako je vodio grozan život i bio nemoralan i griješnik sve do 1900. O Oscaru je mislio dvojako. Prvo je jako mnogo vremena potrošio napadajući ga, 1914. objavio autobiografiju “Oscar Wilde and Myself”. One tri knjige poezije koje je napisao i dvije o odnosu s Oscarom nisu mu donijele slavu. Radio je kao urednik, nije se baš proslavio a kasnije je zlobni uradak o Oscaru porekao. Potom je Oscara nazvao “najvećom silom zla koja se pojavila u Europi zadnjih 350 godina” i žalio što ga je ikada sreo. Malo je mirovao da bi zadnjih 20 godina postao odan Wildeu i iako je skandal uništio njegov život, Bosiejev, ne žali što je upoznao i bio s Oscarom. Bosie je umro 1945. sa 74 godina od srca. Njegovom je sinu s 27 godina dijagnosticiranao shizofrenija, manje više je život proveo u zatvorenoj bolnici. Olive je umrla sa 67 godina a nesretni je Raymond, sin Bosiea i Olive umro 1964.

O životu Oscara snimljen je 1997. film “Wilde”, u Velikoj Britaniji, Oscara je glumio Stephen Fry a Bosieja Jude Law, stari je markiz Tom Wilkinson a Oscarova mama Speranza Vanessa Redgrave. Jedno od prvih pojavljivanja u ovom filmu imao je nepoznati, tada, Orlando Bloom. Film je imao mnogo nominacija a Fry i Law su pobrali lovorike kao glavni glumci.

Stogodišnjica smrti istovremeno je obilježena u Dublinu, Londonu i Parizu a veleposlanici Velike Britanije i Irske u Parizu su podigli čaše sa skupocjenim šampanjcem u čast genija. Katolički je svećenik održao dirljiv govor o izgubljenom sinu koji je ipak i ponovo nađen. Unuk lorda Douglasa, onog Bosieja, svirao je polku na klaviru za predsjednicu Irske Mary McAlis a ona je pak otvorila londonsku izložbu o Oscaru Wildeu u British Libraryju. Sve je troškove pokrila tvrtka Taitinger koja proizvodi šampanjac. U Dublinu je bilo skromnije jer se okupila grupa poštivatelja ispred Oscarove rodne kuće. Wilde je napisao roman, i da, definirao je modernizam njime ali njegov slučaj koji je pokazao kako se na homoseksualce u društvu gleda, da sasvim licemjerno mogu živjeti tajno ali nikako javno od njega je napravio kultnu figuru. Godinama su ga pamtili kao živopisnog, duhovitog i britkog te osuđenog za homoseksualizam da bi se ipak podvukla crta i danas ga većina smatra sjajnim književnikom a Gray i Earnest najvećim remek djelima kasnog viktorijanskog doba.

London ima spomenik od 1998. a otkrio ga je tada britanski tajnik za kulturu Chris Smith koji je otvoreni homoseksualac. Zahvalio je Oscaru što je dao svoj život a kako bi danas zaživjelo društvo koje tolerira različitost. Na spomeniku su uklesane riječi: Svi smo mi u provaliji samo neki gledaju u pravcu zvijezda. U Dublinu je spomenik poznat po skupocjenom metalu od kojeg je izrađen Oscarov kaput.

Važno je biti Ernest

Džek Vorting, koji živi na selu, ima izmišljenog brata Ernesta koji živi u gradu. Ernest tamo kao upada u svakakve nevolje, i Džek, naravno, mora da ide da ga iz njih izbavlja. U gradu, Džek se pravi da je svoj sopstveni, nepostojeći brat Ernest i uživa u životu. Aldžernon, Džekov prijatelj iz grada, bez Džekovog znanja ide na selo i pravi se da je Džekov nepostojeći brat Ernest da bi se udvarao Džekovoj mladoj štićenici Sesili, koja za Ernesta zna iz priče i već je uveliko zaljubljena u njega. Pri tom su, usput, Aldžijeva rođaka Gvendolin i Džek zaljubljeni jedno u drugo. Ali Gvendolin misli da je Džek u stvari svoj brat Ernest…



https://mega.nz/#!FixH2SpI!6FgQ1j74J7Vphj2LT5C55V5Rbb9M5myuPwiltcogKw8

Slika Doriana Graya

Psihološko-fantastični roman o mladiću nevjerojatne ljepote, koja inspirira njegovog prijatelja slikara da stvori svoje životno djelo - Dorianov portret. Od toga trenutka Dorianova mladost i ljepota ostaju nepromjenjive, no prati ih Dorianov pad u sve veću obijest i nemoral. Kroz lik slikara autor iznosi svoje stavove o umjetnosti, umjetničkom stvaranju i djelu, kao i o odnosu umjetnika i morala.



https://mega.nz/#!47g3XSwb!iira278FOIaNrQfaULc75fR6tVazYWXqdbrGmN1WI7w