Rómulo Ángel del Monte Carmelo Gallegos Freire (Caracas, 2. kolovoza 1884. – Caracas, 5. travnja 1969.) bio je venezuelanski pisac, intelektualac i političar. Od veljače do studenog 1948. godine, Gallegos je obnašao dužnost predsjednika Venezuele, nakon što je pobijedio na prvim poštenim, demokratskim izborima u historiji Venezuele. Njegovu spisateljsku karijeru obilježio je višestruko ekranizirani i globalno popularni roman Doña Bárbara (1929.), a kasnije u karijeri je predložen i za Nobelovu nagradu za književnost. Rómulo Gallegos rođen je u Caracasu kao sin Rómula Gallegosa Osíja i njegove supruge Rite Freire Guruceaga, u vrlo skromnoj obitelji. Osnovnu školu upisao je 1888. godine, međutim 1896. godine morao je prekinuti školovanje zbog iznenadne majčine smrti, a sve kako bi financijski potpomogao ocu. Školovanje je nastavio dvije godine kasnije, te je 1902. godine stekao bakalaureat; iste godine upisao je studij prava na Centralnom univerzitetu Venezuele, ali je odustao 1905. godine. Sljedeće godine postao je šef glavnog željezničkog kolodvora u Caracasu, a ubrzo je započeo i s pisanjem.
Dana 1. travnja 1912. godine, oženio se s Teotiste Arocha Egui, s kojom će ostati sve do njezine smrti 1950. godine. U braku je rođeno dvoje djece.
Njegova spisateljska karijera započela je kroz teatar, zahvaljujući zajedničkoj strasti prema tom žanru koju je dijelio s kolegama iz časopisa La Alborada, gdje je radio kao novinar. Godine 1909. napisao je dramu Los ídolos, a naredne godine i dramu El Motor, koja je bila jedina njegova drama objavljena za njegova života. Iako se kasnije u životu nije pretjerano bavio dramom, iskustvo pisanja iskoristio je tokom 40-ih godina prilikom pisanja scenarija za meksičke filmove, dio koji su bile i adaptacije njegovih vlastitih djela (uključujuči i adaptaciju njegovog najpoznatijeg romana iz 1943. godine); većina tih scenarija danas je izgubljena.
Prozi se prvi puta posvetio 1913. godine, kada mu je objavljena zbirka priča Los aventureros. Kratkoj prozi vratit će se u još dva navrata, sa zbirkama La rebelión y otros cuentos (1946.) i La doncella y el último patriota (1957.), potonja od kojih mu je donijela i Nacionalnu književnu nagradu 1958. godine. Stilski bliska realizmu, Gallegosova kratka proza fokusirala se na tri glavne teme - kritika običaja, prikaz kontrasta između civilizacije i barbarstva u kreolskom društvu te strast, disbalans i abnormalnosti. S druge strane, njegovi su romani imali sasvim drugačije tematske preokupacije.
Zapravo društvene kronike tadašnje Venezuele, Gallegosovi romani fokusirali su se na živote venezuelanskih seljaka te krah starog, aristokratskog sustava naslijeđenog iz kolonijalnih vremena. Tako u svom prvom romanu, El último Solar (1920.), Gallegos prikazuje krah aristokratske obitelji kroz priču njezinog posljednjeg preostalog članak, Reinalda Solara. Roman El forastero napisao je dvije godine kasnije, ali je isti objavljen tek 1942. godine zbog straha od reakcije diktatorskog režima Juana Vicentea Gómeza. U naredne tri godine uspio je objaviti dva romana, a 1926. godine posjetio je Europu te je u Lourdesu ponovo pronašao izgubljenu vjeru. Po povratku u Venezuelu, Gallegos 1927. odlazi na putovanje kroz llanose kako bi skupio materijal za svoj novi roman, Doña Bárbara. Objavljen 1929. godine, roman prikazuje dvije strane Venezuele - onu divlju, barbarsku, nasilnu stranu venezuelanske provincije (predstavljenu kroz lik Doñe Bárbare Guaimarán) te onu modernu, civiliziranu stranu koja teži ka progresu (koju predstavlja glavni lik, Santos Luzardo). Roman je pokazao enormno uspješnim za Gallegosa te je ubrzo postao njegovo najpoznatije i najznačanije djelo, a donio mu je i veliki ugled diljem zemlje. Svjetsan uspjeha i popularnosti koju mu je roman donio, Vicente Gómez je Gallegosa 1931. imenovao senatorom, međutim zbog njegovih ga je demokratskih uvjerenja već iste godine uklonio s pozicije i poslao u egzil u New York.
Gallegos je sljedeće godine otišao za Španjolsku, gdje je boravio sve do kraja 1935. godine; tada se, nakon Gómezove smrti, odlučio vratiti u rodnu zemlju. U međuvremenu je objavio romane Cantaclaro (1934.) i Canaima (1935.), oba koja su se bavila pitanjem dihotomije između civilizacije i barbarizma. Po povratku u zemlju, Gallegos se aktivnije uključio u politiku, međutim nastavio je povremeno pisati i objavljivati romane, među kojima je bio i dvadeset godina ranije napisani El forastero. Godine 1952. započeo je rad na svom posljednjem romanu, Tierra bajo los pies, koji će biti objavljen tek posthumno 1973. godine.
Gallegos je ostatak svog života proveo u Caracasu, gdje je i preminuo 5. travnja 1969. godine. Godine 1994., tadašnji predsjednik Rafael Caldera donio je dekret prema kojemu je Gallegosu dano mjesto u Nacionalnom panteonu, međutim Gallegosovi posmrtni ostaci nisu preneseni u panteon jer je njegova posljednja želja bila da bude pokopan pored supruge na gradskom groblju.
Tema: Romulo Gallegos 
