Ivan Goran Kovačić hrvatski je pisac, pjesnik, esejist, novinar, kritičar i prevoditelj koji je pisao u razdoblju od 1929. do 1943. godine. Rođen je 21.3.1913. godine u Lukovdolu u Gorskom kotaru, od majke Ruže i oca Ivana i djetinjstvo je proveo u rodnom Lukovdolu gdje završio i osnovnu školu.
Realnu gimnaziju je upisao u Karlovcu gdje je završio tri razreda, a nakon toga se preselio u Zagreb i završio još i četvrti razred gimnazije. Svoje prve književne radove objavio je još u gimnazijskim danima u raznim časopisima za mlade.
Nakon završene srednje škole, odlučio upisati slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studij je prekinuo odmah na početku zbog bolesti i siromaštva te se posvetio novinarstvu i književnosti.
Na početku svoje književne karijere pisao je tužne pjesme obavijene tamom, s glavnim motivima jeze, krvi i smrti. Njegov prvi objavljeni rad bio je upravo takav.
1929. godine objavio je “Sevinu tužaljku”. Otada će se takvi motivi kroz njegov književni rad javljati redovito i povremeno, kako u poeziji tako i u prozi. Njegova značajnija djela satkana tamnim motivima su: “Sedam zvonara Majke Marije”, “Smrt u čizmama”, “Leševi putuju”, “Moj grob”, “Oči Stjepana Radića” i mnoge druga.
1931. godine objavio je svoju prvu zbirku pjesama “Lirika 1932”. U zbirci se nalazi njegov izbor do tada objavljenih pjesama te pjesme još dvojice mladih pjesnika.
Godine koje slijede posvetio je radu na zbirci novela pod naslovom “Dani gnjeva” koju je objavio 1936. godine. Iz zbirke se da iščitati njegovo priklanjanje Radiću i njegovoj politici, okrenutost seljaku u selu. Preko seljačkog pokreta Stjepana Radića, i sam Kovačić otkrio je ljubav prema Hrvatskoj, prema malom hrvatskom čovjeku, prema svima onima koji su nepravedno optuživani, koji su bili slabi i sami. Kovačić se posvetio njima kroz svoju zbirku i tako i sam doprinio socijalnom angažmanu svoga vremena. Zbirka se sastojala od sedam novela kojima je u konačnici postigao veliki uspjeh.
1936. godine dobio je i prvi novinarski posao i od tada se uzdržavao isključio baveći se novinarstvom. Ubrzo je počeo raditi i kao urednik uređujući prvenstveno kulturne rubrike u “Hrvatskom dnevniku” te u “Novostima”.
U ožujku 1940. godine uz još nekoliko književnika nastupio je u Mariboru na Književnim večerima. Tada je upoznao Vladimira Nazora te su postali dobri prijatelji.
Doživljaj goranskog kraja najviše dolazi do izražaja u zbirci pjesmama “Ognji i rože” koje su posmrtno obavljene 1945. godine. To su dijalektalne, odnosno kajkavske (kekavske) pjesme kojima je pjesnik još više prenio osjećaje koji ga vežu za rodni kraj. Na čitatelja je prenio ljepote prirode svoga kraja pišući vedro i s velikim ponosom. Pjesme su skladne i ritmične.
Pošto je bi veliki simpatizer Radićeve politike i HSS-a, kroz svoja djela je često izražavao svoje mišljenje o ratu. Upravo zbog toga, krajem 1942. godine, u društvu Vladimira Nazora, odlučio se priključiti ratu kao volonter partizanima. U isto vrijeme je u Bosni sudjelovao u teškim marševima i pisao svoja nova književna djela.
Njegov osebujan književni rad zaokružen je njegovom najpopularnijom i prema mnogima najboljom proturatnom poemom “Jama”. Poema je napisana 1943. godine kada je bježao od partizana, a objavljena je nakon njegove smrti, 1944. godine. Napisana je u deset nejednakih pjevanja koja na kraju čine savršenu cjelinu. Poema je spjevana u dramatici, a glavni lik je lirski subjekt, u ovom slučaju žrtva koja je zločin vidjela i preživjela.
U partizanima je s Vladimirom Nazorom napisao i zbirku pjesama “Hrvatske pjesme partizanke”.
Krajem lipnja i početkom srpnja 1943. godine bio je u selu Vrbica u istočnoj Bosni gdje se pokušavao sakriti od četnika. No, ipak su ga pronašli i ubili 12.7.1943. godine u blizini Foče. Njegov grob do danas nije pronađen, a tako je i sam poželio u stihovima svoje pjesme “Moj Grob”.
Uz prozu i poeziju, značajno mjesto u Kovačićevom književnom radu zauzimaju i feljtoni, kritike i eseji. Velik broj njegovih kritika vrijedi i danas.
Velik broj njegovih knjiga izdane su nakon Drugog svjetskog rata i sam ih nije doživio. Sve knjige koje je napisao za vrijeme rata i nešto ranije izašle su posmrtno. Neke od njih su: “Sveti psovač”, “Ognji i rože”, “Eseji i ocjene” , “Izabrana djela” i prijevodi strane lirike.
1993. godine izdana je poštanska marka njemu u čast, a svake godine se u Lukovdolu u Gorskom kotaru održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće kako bi se održalo sjećanje na čovjeka koji je dao mnogo svome kraju.
Tema: Ivan Goran Kovačić 
